Piše: Slavica Bulajić
U našem velikom kosmosu, u svakom društvu, čovječanstvu, prirodna je stvar da sve pojave imaju svoj početak i kraj. Neke traju duže, neke kraće, ali se sve završe svojim prirodnim procesom. Sve što dođe, trebalo bi, jednom i da prođe. Trebalo bi – uslov, ali ne i nužnost, barem ne kod nas, u našoj maloj, a nekada velikoj državi. Površina joj je ostala ista, ali se kroz dvadeset i kusur godina, smanjilo, može se reći i nestalo sve što je iole vrijedjelo u njoj. Čak i ljudi. Ne samo oni koji su otišli iz nje, već i oni koji su ostali. Postali su prazni, zatvorili se u svoje ljušture, sazdane od nezadovoljstva, jada i čemera. Nemaju više snage za borbu, a i ono malo snage što im je ostalo, ispije im ta pojava koja još uvijek traje. To nije neka natprirodna pojava s kojom ljudi ne mogu da se izbore. To je jedan čovjek, običan čovjek, a isto tako ne sasvim običan. Čovjek natprirodne inteligencije, natprirodne pohlepe i natprirodnog ljudskog zla. Da, da, čovjek, okružen svojom armijom šupljih i ispranih glava, pohlepnih i prodatih duša, koje ga okružuju i podržavaju, s parolom: ''Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“. On je neko ko uvijek dobije sve što želi. A želi mnogo. Njegovi apetiti su veliki, nezasit je, nikada nije zadovoljan. Uvijek mu je malo. Došao je na vlast prije mnogo godina, zahvaljujući naivnom narodu koji nije ni slutio da će na taj način sebi i budućim generacijama, staviti omču oko vrata. Sjeo u predsjedničku fotelju i još uvijek nije ustao iz nje. Jer on voli nas, svoj narod, brine o nama, naš „Mili“ i ne može nas napustiti tako „brzo“. Ni predsjednička fotelja mu nije bila dovoljna. Počeo je uništavati državu, malo po malo. Zašto da ne, on je glavni. On je naš „ Mili“ gospodar. I tako, korak po korak, fabrika po fabrika, preduzeće po preduzeće, sve zatvori i proda, a radnici ostaše bez posla. Ali naš „ Mili“ uvijek za sve ima opravdanje. Zar mi treba da vjerujemo svojim očima, a ne njemu? Taman posla! Tako su neki pojedinci, radnici zatvorenih preduzeća i fabrika, počeli da se zahvaljuju „Milom“ što im je dao njihove teško zarađene plate. Eto do čega ih je doveo naš gospodar, do toga da izgube posao, a i razum, pa ne vjeruju sebi, već njemu. A moramu mu vjerovati. Kako i ne bismo. On misli na nas, sve radi za naše dobro. Tako je uništio svu industriju, poljoprivredu, ekonomiju, a ipak tvrdi da naša zemlja ide uzlaznom putanjom i putem napretka. Za takve tvrdnje stvarno treba imati hrabrosti. A zašto i ne bi, kad mu većina još uvijek i poslije svega vjeruje? Ovdje je problem što ljudi stvarno slabo pamte. Najveći problem većine je što imaju uši, ali ne čuju, imaju oči, a ne vide, posjeduju razum, ali pravilno ne prosuđuju. Gradovi koji su odisali bogatstvom industrije, privrede, obrazovanja, sada odišu velikim brojem samoubistava zbog nezadovoljstva, velikim brojem nezaposlenih, velikim brojem omladine koja se obrazuje, ali ne s nadom za kasnije zaposlenje. Brojna ubistva do dana današnjeg ostala su nerasvijetljena. I to je „slučajnost”. Radi se o ljudima koji su se pokušali izboriti upravo s našim „Milim“ i stati mu na kraj. Ali ne, nažalost, njima je neko presudio. Neko- i još se ne zna ko, iako je to javna tajna o kojoj se ne smije govoriti, ako ti je život iole mio. Zanima me samo da li se ''Mili'' ikada, dok uživa u svojoj raskošnoj trpezi na kojoj se nalazi „pitaj boga šta“, zapita da li građani imaju šta da jedu?! Dok uživa u luksuznim odmorima na destinacijama kojima ni ime ne znamo, pita li se koliko uživaju otpušteni radnici i nezaposleni građani?! Da li se, dok svom djetetu obezbjeđuje svijetlu budućnost, pita kako se ljudi koje je osiromašio i obespravio, bore za svoju djecu. Da li se, dok ugovara pakleni ulazak u NATO, ikad zapita kako je ljudima koji su prošli pakao za vrijeme NATO bombardovanja naše zemlje? Da li ga ikad grize savjest što je uništio zemlju i svoj narod koji toliko „voli“? Ali ne, takvi nemaju ni savjesti, niti obraza. A možda bi „Mili“ i njegovi sledbenici nekad i htjeli da operu obraz, ali evo poskupjela i voda ( a uskoro bi mogao i vazduh), pa neće nikad. Ali on ipak sve čini za naše dobro, zna šta je najbolje za nas. Ako je njemu dobro, zašto nije i nama? Ako on uživa, uživamo i mi. Srećni smo, ako je i on srećan. Milo nam je, da nam milije ne može biti.