Autor: Milan Ružić
Kakvo je ovo vrijeme došlo kada čovjek, da bi se smatrao informisanim, mora da zna ko je s kim spavao, gdje će ko pjevati, koliko će ko novca uzeti za nastup i tome slično? U šta smo se to pretvorili kad niko više knjige ne otvara? Kad kažem knjige, ne mislim na ona lagana štiva očajnih domaćica koje se obnažene slikaju po televiziji, pa onda putem raznih televizija uče ostatak Srbije kako da vaspitavaju svoju djecu. Gole noge, grudi i pozadine ne obrazuju nikoga! Nekako, ko god zna nešto više od dvije riječi i uspješno taj višak sklopi u rečenicu, on odmah postaje otpadnik. Svjestan sam da posle ovog teksta neću biti „in“, „vrh“, „kralj“ i tome slično. To mi nije ni potrebno. Znam da ako spomenem knjigu ili bilo šta iz oblasti kulture, odmah ću biti „onaj što čita“, „prijetnja napretku“, „aut“, „luzer“ i još poneki pojam koji se može sastaviti od tih sto reči koje ti „in“ ljudi danas koriste.
Gdje da idu i šta da rade ljudi koji vole književnost, film, muziku, prirodu i sve ono što život čini životom, a čovjeka čovjekom? Vjerovatno će većina reći kako mi sve to imamo. Nemamo! Muzika nije reciklirano đubre iz drugih zemalja koje „obogatite“ efektima! Pjesma nije nešto što se pjeva tako kako vi to pjevate i čiji tekst nema nikakvog smisla, jer se pet riječi vrti do refrena u kojem ostaju samo dvije. Knjiga nije skup selfija i kratkih tekstova koji za cilj imaju da narod pretvore u idiote! Književno djelo mora imati umjetničku vrijednost. Mada, šta ja sad tu trubim o umjetničkoj vrijednosti kad će svi ti koji to čitaju reći kako tu ima takvih vrijednosti. Bijeg u prirodu nije odlazak na ono mjesto gdje stotinu ljudi pije, baca otpatke i slika se. A sada se svako mjesto pretvara u takvo. Film nije prazna priča za koju znamo kako počinje i kako će se završiti, a da tu nema estetike ili bilo čega što bi nas natjeralo da ga pogledamo.
Zamislite, nas nekoliko muzikom smatra sve ono što nam dodiruje osjećanja dok nam ulazi u uho. Ispada da je sramota što mi gledamo filmove u kojima se ne pojavljuje nijedan jedini holivudski glumac. Nazivaju nas čudnima, jer čitamo obimne knjige koje nisu šarene spolja i iznutra. Ako li nas gdje vide na nekom planinskom vrhu, odmah priđu i pitaju da li smo zalutali i imamo li dovoljno piva. Da im spomenemo kako mi ne samo da čitamo, već ponešto i napišemo, tad bismo postali pravi čudaci. Oni nas gledaju kao kakvu sektu ili jurodive monahe. A nas nekolicina sve ćuti, nadajući se da će takvo vrijeme proći i da će potreba za ovakvim tekstom nestati. Neće. Potrebe ima sve više.
Kako to da se Srbija svela na tuđe? Čime je iko zaslužio da mu se pamet mora zatirati kako bi postao ljuštura koja samo klima glavom ne znajući ni zbog čega potvrđuje sve što drugi iskažu? Divni Andrić nam je podario genijalan naziv za ovakve ljude. On njih naziva evet efendijama. Samo, nakotili su se i prekotili. Nemam ja, kao ni meni slični, ništa protiv što svako zatupljuje sebe, odnosno, što želi da bude „in“. Ali, ti ljudi ne shvataju da ne mogu i druge tjerati na to. Postoje i oni koji vole da misle svojom glavom.
Šta će ova naša zemlja raditi za ko zna koliko godina kad se svi u neukusu utopimo, ako već nismo? Kuda da odemo mi koji ne želimo taj neukus? Vjerovatno ćete odgovoriti da treba da odemo iz Srbije. A šta ako mi tu istu Srbiju toliko volimo da prosto ne možemo da odemo? Ne dozvoljava nam srce. Bježimo u domove kulture, u pozorišta, u biblioteke, ali svuda nas taj neukus stiže. Ne samo da nas on stiže, već te ustanove sustiže zatvaranje. Pobjegnemo i u crkvu ne bismo li barem dušu odmorili nakratko. Trčimo sa srcem u nosu u poeziju, grlimo distih, držimo se za deseterac i sklanjamo se u smisao. Zamislite, mi se često skupimo u nekakvoj sali i razgovaramo jedni s drugima. Ne samo to, već nekad jedan govori ili čita nešto što je napisao, a ostali ga slušaju dok ne završi, pa makar to trajalo i satima. Šta ja to sad vama objašnjavam kad znam da vama to ništa ne znači.
Nekako mi duša manje pati kad se pritajim među knjigama ili prelijepim vrhovima sa svojim istomišljenicima čekajući da svi vi kažete kako ste se samo šalili. Ako do toga ne dođe, ne znam da li ćete u nama vidjeti ljude barem onog dana kad nam se putevi ukrste dok mi budemo prelazili iz pozorišta u biblioteku, a vi iz diskonta u diskoteku?
Ako priroda, umjetnost, kultura, ljubav prema svojoj zemlji ili razmišljanje nekoga čine „prijetnjom napretku“, „nacionalistom“, „zadrtim“, „staromodnim“, „teškim čovjekom“, „dosadnim“, „čudnim“, „ludim“, „opasnim po savremeno društvo“, „disidentom“, „grešnikom“ ili bilo kojim nazivom kojim gađate nekolicinu nas, rado pristajem da budem sve to, pa čak i mnogo više od toga.
wwwiskra.co