Piše: Nik Gašaj
Multikulturalizam je koegzistencija više od jedne nacije unutar jedne države, pri čemu termin nacija znači istorijsku zajednicu, manje ili više institucionalno dovršenu, koja zauzima datu teritoriju i koja ima osobni jezik i kulturu ( Vil Kimlika). Dakle, zemlja koja ima više od jedne nacije nije nacija – država, već multinacionalna država u kojoj manje kulture obrazuju “nacionalne manjine“. Najveći broj današnjih zemalja je kulturno heterogen. Po nekim procjenama, u svijetu postoji oko 600 jezičkih i 5.000 etničkih grupa. Za samo nekoliko zemalja može se reći da njihovi građani dijele isti jezik i da pripadaju istoj etno-nacionalnoj grupi. Ova raznolikost nameće seriju važnih pitanja, kao što su jezička prava, teritorijalne autonomije, manjinske samouprave, političko predstavništvo, proporcionalna zastupljenost u institucijama pravno-političkog sistema, nastavni programi, nacionalni simboli, izbor himne ili državnih praznika itd. Iznalaženje moralno odbranjivih i političkih životvornih odgovora na ova pitanja predstavlja najveći izazov s kojim se demokratije danas suočavaju. Stoga multikulturalizam predstavlja borbu za interetničku jednakost i ravnopravnost. Na važnost ovog pitanja ukazuju i procjene da je samo u prve tri decenije nakon završetka Drugog svjetskog rata u etničkim sukobima život izgubilo oko dvadeset miliona ljudi. Pojedini istraživači su utvrdili da je danas skoro polovina država u svijetu u različitom stepenu zahvaćena etničkim konfliktima.
Od 1960-ih širom svijeta javljaju se zahtjevi za priznavanjem različitih identiteta, često u vidu društvenih pokreta iza kojih stoje grupe krajnje raznovrsnog porijekla i određenosti: indigeni narodi, nacionalne manjine, etničke i „rasne“ manjine, stari i novi imigranti, feministkinje, zeleni i drugi. Sve se grupe po nečemu više ili manje razlikuju od vladajućih obrazaca dominantnog društva. Uprkos međusobnim velikim ralikama, one dijele zajednički otpor homogenizirajućem i asimilirajućem pritisku glavnog društvenog toka. Na različite načine, svi oni nastoje steći društveno priznanje, pa i afirmaciju svojih zasebnosti, smatrajući ih konstitutivnim za svoje identitete.
U svojoj borbi za socijalnu emancipaciju tokom 19. i velikog dijela 20. vijeka, mnogi pripadnici potlačenih grupa vjerovali su da će dobijanjem punog državnog – građanskog statusa ( jednakih političkih i građanskih prava) steći slobodu i jednakost. Kad su napokon ta prava svima (formalno) priznata, neke društvene grupe u pojedinim državama shvatile su da i dalje ostaju u položaju drugorazrednih građana, odnosno da su neke društvene grupe privilegovane, a druge potlačene. U tim uslovima potlačene manjine nijesu vidjele perspektivu suživota sa etničkom većinom. Međutim danas se, u sve većoj mjeri i na Zapadu i na Istoku, shvata da je gušenje manjinskih prava bilo greška, kako iz empirijskih tako i iz normativnih razloga. Pritisak na nacionalne manjine s ciljem njihove integracije u dominantnu nacionalnu grupu jednostavno ne može da bude uspješan. Napad države na manjinsko osjećanje nacionalnog identiteta često jača umjesto da slabi prijetnju nelojalnosti.
Neka novija istraživanja etno-nacionalnih odnosa u svijetu pokazuju kako samoupravni aranžmani minimiziraju vjerovatnoću međuetničkih napetosti i konflikata, dok nepriznavanje ili poništavanje samoupravnih prava po pravilu vodi eskaliranju međunacionalnih odnosa. Drugim riječima, iskustvo zapadnih demokratija pokazuje da je najbolji način osiguravanja lojalnosti nacionalnih manjina prihvatanje, a ne osporavanje njihove nacionalne posebnosti i njihovih manjinskih prava. Naime, pripadnici manjina ne treba da budu zakinuti u ostvarivanju bilo kojih prava i sloboda koje uživaju drugi građani. Isto tako, čini se, da su prihvatljivi neki elementi konsocijativne demokratije, odnosno pravo nacionalnih manjina da stavljaju veto na odluke državnih organa, odnosno Skupštine u nekim pitanjima koje zadiru u njihove vitalne interese. Humano i pravedno društvo zasniva se na multikulturalnoj jednakosti. Ova vizija, pak, afirmiše jedinstvenost i značaj svake osobe. S druge strane, rasizam i diskriminacija su dva zajednička izraza unikulturizma. Ovi i svi drugi pogledi na svijet i vrijednosne sisteme koji su utemeljeni na samoj jednoj kulturi jesu poricanje čovječnosti drugih.
Multikulturalizam izvodi pitanje nacionalnih manjina iz privatne i uvodi ih u javnu sferu. Jer, nije dovoljno da se različitost toleriše, nego je potrebno da se to afirmiše u pravom smislu kao kreativni činilac u ukupnom kulturnom razvoju. Stoga, građanski koncept društva i države ne može da sadrži suprematiju jedne nacionalne zajednice. Multikulturalizam traži takvu šemu političkog društva koja priznaje jednaku vrijednost svih stabilnih i životnih zajednica koje postoje u društvu. Dakle, političko društvo sastoji od različitih zajednica i ne pripada unaprijed isključivo nijednom od njih, pa ni većinskoj naciji.
I da zaključim: danas je, čini se, teško očekivati širu legitimnost poretka bez priznavanja i zaštite manjinskih prava i odgovarajućeg dizajniranja socijalne dimenzije. Treba osmisliti i uspostaviti integrativnu društvenu politiku i treba prevazići osnovnu intenciju institucija da prema nacionalnim manjinama zadrže paternalistički odnos i uspostave kontrolu nad njihovim liderima. Takođe, državu treba organizovati na principu jednakosti građana u pogledu životnih šansi i uslova za ostvarivanje njihovih ljudskih prava i sloboda. Zatim, treba ustanoviti i kakve su percepcije društva i države u odnosu na multikulturalnost kao stvarnost koju treba urediti. Riječ je o integraciji manjina u društveni okvir koji je dovoljno širok i fleksibilan, ne samo da prihvati njihove identitete ravnopravnim, već i dovoljno stabilan, atraktivan i otvoren u smislu stvaranja društvenih uslova za prevazilaženje etnocentričnosti.