Piše: Magda PEternek
Nije mi lako pisati o ovoj temi. Ne zato što nemam ‘’materijala’’ (nažalost ima ga u ogromnim količinama), već zato što sam odavno svjesna da čovjek sve više gubi upravo ono zbog čega bi trebalo da bude čovjek, a to nešto se zove duša.
Niko se ne rađa bez nje, svima je, baš svima udahnuta, namijenjena i bogom dana. Samim rođenjem postajemo dio velike porodice i naša obaveza je da budemo njen prijatelj i pratilac. Na putu koji svi moramo proći, svako svojim korakom, svako svojim tempom i načinom, ono što jedino ne smijemo izgubiti jeste upravo duša. Nije put lak (nije nam niko ni obećao da će biti), nije posut ružama, nije bezbrižan, ali je NAŠ i upravo zbog toga moramo ga poštovati i ne dozvoliti da postanemo loši, i putnici i ljudi. Jer, uzalud nam bogatstvo, uzalud sve materijalno, ako nećemo znati da se radujemo drugom čovjeku. Pitam se, a vjerovatno i vi-može li se to uopšte postići u ovom vremenu u kome živimo? Ja vjerujem da može, da se mora, jer svaki drugi odgovor već unaprijed je odustajanje. A odustati od sebe, od svoga ja, najveća je kazna koju čovjek može doživjeti. Jer upravo mi izričemo tu kaznu sebi i suštini svog postojanja. Reći ćete- teško je vrijeme! Nikad nije bilo teže! Donekle se i mogu složiti s vama, ali ako je to vaš način da ustuknete pred preprekama, onda sigurno neću. Nije teško vrijeme, teški smo mi. Upravo smo mi dozvolili da nas pregazi ono što smo sami stvorili. A to je nemoral, ogromna želja za materijalnim, zavisnost i opsesivnost tehnikom, otuđenost, jurnjava za svim onim što nas tako bezdušno čini bezdušnim. Predali smo se, a da nismo ni svjesni, mislili smo da imamo kontrolu i konce u svojim rukama. E, pa konci su se ipak pokidali, a kontrolu odavno nemamo mi već mašina. A ja ne znam nijednu mašinu s dušom. Mašine služe da nas odmijene, da predahnemo i da odmorimo dušu. I samo za to. Nažalost, dozvolili smo da upravo njima, robotima otvorimo svoju dušu. Oni i te kako znaju da to iskoriste i da nas uzmu pod svoje. Dozvolili smo da nam mnogo važniji bude virtuelni svijet, od ovoga koji je stvaran, realan, živ, rječit, vidljiv. Svijet sa dušom.
Pitam se, gdje će nam duša kada ovaj jedini život spusti zavjesu? Iskreno i da mogu, ne bih voljela da znam, jer bi me duboko zaboljela duša. Nisam patetična, to mi nije ‘’jača’’ strana, naprotiv. Tužna sam, beskrajno tužna što čovjek gubi vitalnost, snagu, gubi smisao i nadu da se bori, žrtvuje, što je srozao život na nivo instinktivnog. Erih From je zapisao: ‘’On živi u štali, modernoj uređenoj štali. Život mu je određen insinktima, živi u carstvu čula-izgubio je dušu.’’
Najporaznija činjenica je što je čovjek danas izgubio osjećaj za drugoga. Ne, nije to ravnodušnost, jer iz nje se može pokrenuti, letargija je prolazno i prelazno stanje, pa samim tim i savlađujuće. To je puka, gola bezosjećajnost.
Ovaj totalitarni sistem (ne zaboravite stvorio ga je čovjek) čini upravo to-ubija dušu. On prisiljava da radimo protiv svoje svijesti, i da zbog materijalnih interesa prodamo svoju slobodu. Veliki Dostojevski to potvrđuje ovim riječima- ‘’Daj nam hljeba, uzmi našu slobodu’’.
Prisiliti čovjeka da zbog materijalnih stvari proda svoju slobodu, znači samo jedno- ubiti čovjeka u čovjeku, ubiti dušu. I opet konstatujem da nije vrijeme krivo, krivi smo mi. Jer uvijek je čovjek bio žrtva. Nekada bezbožnog komunizma, a sada bezdušnog kapitalizma. Uvijek smo donekle morali birati nečije opredjeljenje. Ali, to nikako ne smije značiti da smo morali ili da moramo izgubiti svoju slobodu i dozvoliti da postanemo i ostanemo taoci onih koji mogu da vladaju nama, ali samo ako nam otmu dušu. Moramo se boriti, to je naša dužnost.
U ovom nametnutom mentalitetu materijalizma, čovjek bilo šta da ima prazan je ako nema mir u duši. I to je, jednostavno, tako. To je suštinski životni zakon. A samo on može bezuslovno da nas štiti.
Zato, dragi moji, usvojite zakon srca, zakon duše i vjere i u sebe i u drugog čovjeka. Glasajte za toplinu, za lijepu riječ i misao. Dignite ruku, podržite osnovne nacrte slobode. One bez duše, prekrižite. Ja sam ih izbrisala sa moje životne liste. I ja i moj bič... Jer bezdušnost je kič.
(Autor je pjesnik)