Piše: Branko Rakočević
„Iako nema sumnje da je seks ljepša aktivnost od gledanja i igranja fudbala, ipak, osjećanja koja pobuđuje jednostavno nijesu tako intenzivna kao ona koja donosi pobjeda u poslednjem minutu. Kada vodite ljubav - znate šta slijedi na kraju, dok je u fudbalu sve neizvjesno”, piše Nik Hornbi u knjizi “Stadionska groznica”. Pitam se koliko je samo “fudbalskih orgazama” u svojoj blistavoj karijeri imao Branislav Milačić, ako ne najveći, a onda sigurno najpopularniji trener u našem malom Montenegru. Zajedno smo “prohodali” u fudbalskom klubu “Kom” sa Zlatice, on kao trener “petlića”, a ja, logično, kao “petlić”, tada još bez “orgazama”. Nijesmo istog dana rođeni, ali su nam isto tekli fudbalski dani, od istih (fudbalskih) bolesti smo “pelcovani”, i svakog dana “umirali” za fudbal na zelenom magičnom pravougaoniku... Doduše, teren fudbalskog nazovi stadiona na Zlatici, i nije bio baš zelen, naprotiv - nekako s proljeća bješe tvrd, džombast, prašnjav, a u jesen kad počne sezona kiša, prikladniji za vaterpolo nego za fudbal... Ali, opet, imao je neku svoju magiju, zahvaljujući opseni i čaroliji koju je stvarao fudbalski mađioničar Brano Milačić. Velika Jugoslavija je imala legendarnog “Čiču” (Miljana Miljanića, dok je fudbalska Zlatica imala svog “čika Brana”, fudbalskog fanatika, pubertetski zaljubljenog u crno-bijelu bubamaru i u plavo-bijelu boju.
A on bješe, poput čuvenog Boška Simonovića, selektora reprezentacije Jugoslavije u Montevideu - po zanimanju inženjer, a i pravi fudbalski zanesenjak, samo što za razliku od Boška nije imao bijelog goluba Radoja, već novi novcati zeleni “golf”. On bi tamo još od kampa Zlatica, pola kilometra prije skretanja za stadion, davao migavac za skretanje ulijevo. Izgleda da se, kao stari mupovac, strogo držao propisa, a, kao potomku Tadije Čemerkića, nijesu mu bila strana ni ta “lijeva skretanja”...
Igralište na Zlatici bješe prava mala “La Masija” (kamp FK “Barselona”). Stotine talentovanih dječaka, od kojih barem polovina bijahu Ivanovići, razdragano je trčkaralo za bubamarom, a on kao drug Tito među pionirima. Ne mislim na onog nesrećnog trenera Tita Viljanovu koji mu bješe omiljeni lik za zafrkanciju na televiziji, već na pravog Tita. Pravi gospodar situacije i komandant parade, samo, što, umjesto maršalske uniforme, stalno nosaše teget šuškavac, plavu, usku kao čakšire, trenerku “adidas”, na nogama crne kopačke marke “puma”, s plastičnim kramponima, a na glavi, umjesto šapke, bejzbol kapa, koja je više ličila na poštarsku. Treninzi su brižno pripremani, besprekorno sprovođeni, i trajali bi puna dva sata... Tehničko-taktičke kombinacije, rad, red i disciplina... Strog, ali istovremeno i blag, očinski bolećiv, duhovit... Meni je u startu, zbog mog “gospodskog” stila, nezalaganja, i pretjerane ležernosti u igri, dao nadimak “vojvoda”... Bilo je tu i “serdara” i “majstora”, ali i “đedova” i “baba”, “kornjača”, i “puževa”... Ambicioznim roditeljima neambiciozne i netalentovane djece govorio bi: ‘’Mali nema neku tehniku, ali je zato veoma spor...’’ I oni bi odmah ukapirali “šta je trener htio da kaže”, i razočarani bi odlazili da traže sreću na nekom drugom mjestu. A iz te njegove “tvornice”, u kojoj je tvorio i fudbalere i, prije svega, ljude izašli su brojni reprezentativci Crne Gore i Jugoslavije. Štancovao ih je baš kao na traci... fudbalskoj. Za njegova zemana i “Budućnost” je bila u vrhu ex-ju fudbala, a kao direktor kluba, izbacio je u orbitu i tri najveća igrača sa ovih prostora - Dejana Savićevića, Peđu Mijatovića i Branka Brnovića.
Fudbalski “diplomski rad” odbranio je na čuvenom meču ‘’Budućnost’’-’’Deportivo La Korunja’’, kada je sa svojim “jaslicama” (golobradim fudbalerima), demonstrirao neviđenu harmoniju u igri, i do nogu potukao slavni španski tim, sastavljen od prekaljenih, skupocjenih svjetskih vedeta. U ‘’Rudaru’’ je radio rudarski posao, a svima koji bi samo i pomislili da poraze njegov šampionski ‘’Mogren’’, rekao je “malo mogren” (morgen).
Dok je bio trener ‘’Lovćena’’ na Cetinju, njegove “predstave”, koje su igrane na Obilića poljani, bile su posjećenije od onih u Zetskom domu. Utakmicu bi rijetko ko gledao, a ljubitelji “prljavog kazališta” grabili bi se za najbolja mjesta u blizini “scene” ispred kabine za pričuve, gdje je Brano, poput Čegovića, izvodio svoju monodramu... I uvijek uz ovacije publike, i uvijek na bis... Držao se one devize da je bolje biti glavni u selu, nego zadnji u gradu, pa ne ode vani da pravi veliku karijeru, nego, ipak, osta i posta ugledni TV komentator i šoumen... Njegovi duhoviti i originalni “biseri mudrosti”, koji su gledaoce dovodili do suza, prepričavaju se i danas. To je njemu, nema sumnje, bio dar od boga, njegova “legenda”, tako je on pričao i sa fudbalskim i sa inim bogovima... No, kako to obično i biva, ta cetinjska i podgorička kasaba, puna duha, onog čistog, velikog, ali, nažalost, i onog, ponekad, provincijskog, palanačkog, natjera Brana da se pretvori u neku vrstu svoje suprotnosti, bezmalo u “pučkog zabavljača”, i da na trenerskom polju ne postigne ono što je mogao, i za šta je imao i te kakve predispozicije - stručne, intelektualne i nadasve ljudske. Mogao je on, bez ikakve sumnje, biti drugi Skolari, slavni brazilski trener, a i ličio je na njega, i glavom i bradom, tj. brkovima. Da se, kojim slučajem, zaputio u svijet mogu da zamislim kakav bi to veliki fudbalski put bio. Bog te vidio! P.S. Ne zamjerite mi, dragi učitelju, na ovom pismu kasnom... Podsjetiše me na Vas dvije dječje, crno-bijele bubamare na igralištu fudbalskom...