Piše: Miomir Čolaković
Ne volim ljude, kako to kaže Danilo Kiš, koji se izvlače iz svega kao kišne gliste. Bez ožiljka i bez ogrebotine. Jer, i sam vjerujem, kako to kaže Boesak, kad izađemo pred Boga, upitaće nas: “Gdje su ti rane?” Ako odgovorimo “Nemam rana”, Bog će nas upitati: “Zar nijesi naišao ni na šta vrijedno borbe?” Poštenje, iskrenost, vjernost, pravda, postali su jeftina, lako potrošna roba. Ne smatraju se nečim čemu treba težiti, za šta se treba boriti. Naprotiv, kao da su samo prepreka ostvarivanju onih vrijednosti koje su danas na cijeni.
Ima pojedinih insekata koji po boji i svom obliku obmanjuju potpuno čak i čovjekov vid, imitirajući oblik i boju mrtvih grančica, uvelog lišća, kamenja i drugih predmeta i koriste to svojstvo kao oružje u borbi za opstanak, kako bi izbjegli neprijatelja i lovili plijen. Kao da je ta karakterna osobina postala dominantna da bi se danas postalo i ostalo ugledan, moćan, bogat, čovjek od vlasti. Samo oni koje je priroda obdarila nečim što je slično toj prvobitnoj prirodnoj laži ili majstorstvu pretvaranja mogu opstati na današnjem crnogorskom ”tržištu uspjeha”. I oni, ti “uspješni”, nažalost, uspostavljaju sistem vrijednosti, oni su ti koji vode ovo društvo, ovu državu i na koje se generacije i generacije ugledaju, kojima se dive i koje imitiraju.
Na jednom ranču, zvanom Crni biser, bogatom livadama, šumom, rijekama i jezerima, usred prelijepe, bujne prirode, živio je Čarobnjak milog imena, sa svojim slugama i s povelikim stadom ovaca. Nezasit, alav i pohlepan, Čarobnjak milog imena bi svaki dan jeo po jednu ovcu iz stada. Jeo bi ono najljepše, najslađe meso, a ostatke bi davao svojim slugama. Istina, dozvolio bi ponekad, nekom prigodnom prilikom, i slugama da se sami naslade nekom cijelom ovcom. Tako su zadovoljni i srećni živjeli i Čarobnjak milog imena i njegove sluge. No, jednoga dana ovce su počele da zabrinjavaju Čarobnjaka – sluge su ga obavijestile kako su počele da trče i da se skrivaju po šumi, i da im treba mnogo vremena dok ih uhvate, da ih dovedu u stado. Još bi ovca, koju su namjeravali da ubiju, osjetila to i počela očajnički da se odupire, a njeni krici uplašili bi druge. Čarobnjak milog imena je odlučio da bude lukav – pozvao je svaku ovcu kod sebe, razgovarao je sa svakom nasamo, i svakoj nešto sugerisao. Jednoj je rekao: “Ti nijesi ovca, ti si osoba kao ja. Nemaš čega da se plašiš, jer ja ubijam i jedem samo ovce, a ti si jedini čovjek u ovom stadu, a to znači i moj najbolji drug”. Drugoj je rekao: “Zašto bježiš od mene i mojih slugu kao druge ovce. Ti si lav i ne moraš se ničega plašiti. Ja ubijam samo ovce, a ti si moj drug.” Trećoj je sugerisao: “Vidi, ti nijesi ovca, ti si vuk. Vuk koga ja poštujem. Ja ću kao i ranije nastaviti da ubijam svakog dana po jednu ovcu iz stada, ali ti, vuk, najbolji Čarobnjakov drug, nemaš razloga da strahuješ...” Četvrtu je nazvao tigrom, petu leopardom… svojim prijateljima koji nemaju razloga da ga se plaše, jer on jede samo ovce.
Na taj način je razgovarao sa svakom ovcom i svakoj sugerisao da ona nije ovca, već potpuno drugačija životinja koja se razlikuje od svih ostalih ovaca u stadu. Nakon ovog razgovora, ponašanje ovaca se potpuno promijenilo - one su mirno pasle, i nikada više nijesu bježale u šumu. A kada bi Čarobnjak milog imena ubijao narednu ovcu, mislile su: “Pa, ubio je ovcu, šta me briga za ta niska, glupa stvorenja, ja sam - lav, vuk, čovjek... najbolji Čarobnjakov drug, nemam razloga za strah”. Čak se nijesu odupirale ni ovce koje je ubijao. On bi samo prišao jednoj od njih i rekao: “O, moj najbolji druže, nijesmo odavno razgovarali. Dođi u moje dvorište. Treba mi tvoj savjet u vezi stada ovaca.” I ovce bi ponosno išle u dvorište Čarobnjaka milog imena. A tamo bi on stvarno pitao svog najboljeg druga šta se dešava u stadu. Žrtva bi mu sva radosna pričala o svemu, o tome šta svaka ovca radi i kako se ponaša, koja je poslušna a koja nije, a zatim ju je Čarobnjak milog imena ubijao.
Pošto je smrt nastupala trenutno, ovca nije imala vremena ništa da shvati. Čarobnjak i njegove sluge su bili veoma zadovoljni - on je podigao samopoštovanje svakoj ovci, a kao rezultat toga one nijesu više mislile o neizbježnoj smrti, manje su bile nervozne, uživale su u životu i mirno pasle travu, zbog čega je njihovo meso bilo mnogo ukusnije. Da bi sve bilo idiličnije, Čarobnjak milog imena im je svako jutro puštao prelijepu melodiju “Jututunske narodne himne”, a uveče bi ih uspavljivao “Jututunskom juhahahom”. Četvrt vijeka tako, Čarobnjak milog imena je lako upravljao velikim stadom, a najzanimljivije je da su vremenom same ovce počele da mu pomažu. Ako bi neka suviše razborita ovca počela da pretpostavlja kakvo je pravo stanje stvari, tada bi ga ostale ovce ... pošto su one lavovi, tigrovi, ljudi, vukovi, najbolji njegovi drugovi, obavještavale o čudnom ponašanju te ovce. Sledećeg dana Čarobnjak bi je sa zadovoljstvom pojeo. Kažu, ono što prizivaš, to kad- tad i dođe. Kako je vrijeme prolazilo, zaista bi se pojavio poneki pravi Čovjek, vuk, lav, tigar… srčani borac koji bi prozreo Čarobnjaka i njegovu igru, i koji je smatrao da je vrijedno borbe razotkriti Čarobnjaka i njegove sluge i osloboditi stado njihove tiranije. I tako, jednoga dana, udruženi, ti pravi Ljudi, lavovi, vukovi i tigrovi, savladali su Čarobnjaka milog imena i smjestili ga u onaj tor u kojem je on držao ovce kojima se, sa svojim slugama, svaki dan sladio. Sam, ostavljen od svojih slugu, insekata koji su imitirajući oblik i boju mrtvih grančica, uvelog lišća, kamenja i drugih predmeta iskoristili to svojstvo da obmanu potpuno čak i Čovjekov, lavov, tigrov vid, napušte Čarobnjaka milog imena i sad se u potpunosti prilagode tim borcima koji su došli na Čarobnjakovo mjesto, Čarobnjak je do kraja života proveo zatvoren u toru, izopšten, prezren i na kraju potpuno zaboravljen.
U današnjim vremenima poremećenih vrijednosti u kojima se za čas može izgubiti sve – posao, egzistencija, posjed, život - čovjeku koji je i uprkos tome sačuvao slobodu duha i dostojanstvo, zahvaljujući primjerima pravih Ljudi, istinskih boraca, postaje jasno da nije izgubio ništa značajno, da dok ima to dvoje, u stvari ima sve.