Jednog sunčanog dana u septembru 2013. godine, Atinjani su bili iznenađeni i zatečeni uklanjanjem skela i otkrivanjem fasade novog grčkog muzeja savremene umjetnosti. Završetak dugotrajne rekonstrukcije zgrade pivare iz pedesetih godina unio je dašak optimizma u zemlju koja je već tri godine sprovodila veoma stroge mjere štednje.
Ipak, nade da će muzej uskoro otvoriti vrata publici pokazale su se kao preuranjene. Prema prvim planovima, projekat je trebalo da bude završen 2004, u godini održavanja Olimpijade u Atini. Nakon toga rokovi su više puta pomjerani i probijani, utrošeno je oko 35 miliona eura evropskih i grčkih sredstava, ali u prostranim bijelim enterijerima iza fasade od kamena i stakla i dalje nema izloženih umjetničkih radova.
U istoriji Nacionalnog muzeja savremene umjetnosti odražavaju se mnogi elementi aktuelne ekonomske i političke krize u Grčkoj – haotično raspolaganje sredstvima iz javnih fondova i novcem Evropske unije, politički obrti i iskušenja, javne ličnosti veće od života, pravne bitke i kontroverzni poslovi javno-privatnog sektora.
Vangelis Stiliandis, arhitekta koji vodi projekat, žali se na „nesposobnost grčke države da bilo šta što započne privede kraju”. U svojoj kancelariji u centru Atine pali cigaretu i opisuje praznu zgradu kao još jednu „gradsku kuću duhova”.
– Zgradi će uskoro biti potrebna nova rekonstrucija jer već dugo stoji prazna i ne održava se, kaže Stilianidis. Za to najviše krivi članove upravnog odbora muzeja i političare. Tokom godina, projekat je prošao kroz ruke osam grčkih vlada i desetak ministara kulture.
– Da je bilo političke volje, muzej bi dosad bio otvoren – kaže on.
Bila sam u prilici da muzejsku dramu pratim kao posmatrač i kao učesnik. Pišući o zbivanjima u kulturi za jedan od najvećih grčkih dnevnika, napisala sam mnoštvo tekstova o muzeju. Onda sam u novembru 2012. angažovana da radim na izradi strategije javnih komunikacija povodom otvaranja. Ugovor mi je istekao krajem 2014, ali muzej i dalje nije bio otvoren.
Kao glavni razlog zašto muzej još ne radi, iako su od završetka radova prošle dvije godine, navodi se nedostatak novca. Međutim, Balkanska istraživačka mreža, BIRN, otkriva da je muzej imao na raspolaganju milione eura – ali zbog pravnih, političkih i birokratskih problema ta sredstva nijesu mogla biti iskorišćena.
Materijalizacija jedne ideje u Grčkoj se već decenijama debatuje o nacionalnom muzeju savremene umetnosti. Muzej – danas svima poznat po skraćenom imenu EMST – osnovan je zakonom usvojenim 1997. godine, ali do imenovanja prve direktorke Ane Kafeci u januaru 2000 postojao je samo na papiru.
Ana Kafeci, poznati kustos koja je počela karijeru u Nacionalnoj galeriji Grčke 1983., organizovala je prve velike izložbe grčke i međunarodne savremene umjetnosti u Atini devedesetih godina.
Ova odvažna i beskompromisna šezdesetogodišnjakinja bila je pokretačka sila iza odluke da se muzej smjesti u prestižnu, ali ruiniranu zgradu po imenu Fiks, nazvanu tako po pivari koja se u njoj nekada nalazila. Ubrzo poslije imenovanja, Ana Kafeci, koja se zbog oboljenja mišića kreće uz pomoć kolica, ušla je u zgradu i „okupirala” dio prizemlja ne tražeći nikakvo odobrenje.
– Nijesam imala ništa. Samo kancelariju u ruiniranoj zgradi. Ostrvo reda u moru haosa. Svaki put kad bi pala kiša, tresla sam se od straha, jer je tavanica prokišnjavala i postojala je opasnost da voda ošteti radove – prisjeća se dok sjedimo u njenoj kući na obali mora u blizini Atine, reklo bi se uz izvjesnu nostalgiju, što nije neobično, jer je taj tegobni početak bio doba nevinosti. Kafeci nije znala šta je čeka.
Zgrada u Aveniji Andrea Sigrou u blizini Akropolja stajala je napuštena i ruinirana više od dvije decenije – kao otvorena rana u srcu grada. Dugih pravih linija, s prizemljem obloženim staklom, ova zgrada iz 1957. godine, koju je projektovao poznati arhitekta Takis Zenotos, jedan je od najboljih primjera posleratne industrijske arhitekture u Grčkoj.
S polusrušenom zgradom, bez kustosa i bez kolekcije, otvaranje muzeja je izgledalo kao san koji se mora odložiti za daleku budućnost. Ali Ana Kafeci nije odustajala. U prizemlju zgrade je uredila izložbeni prostor od 1.800 kvadratnih metara i odmah počela da izlaže djela grčke i strane savremene umjetnosti.
Započela je prikupljanje radova za stalnu postavku i organizovala obrazovne programe. Muzej je iseljen iz zgrade 2003. godine da bi mogla da počne rekonstrukcija. Sledećih 11 godina selio se iz jednog privremenog prostora u drugi. U decembru 2014. obustavljeno je čak i izlaganje u takvim privremenim prostorima.
Zastoj za zastojem
Radovi na rekonstrukciji zgrade su dobro počeli. Imenovan je menadžer projekta i izabrano arhitektonsko rješenje na međunarodnom konkursu pod pokroviteljstvom 3SK Stilianidis, jedne od najvećih arhitektonskih firmi u Atini.
Onda je nastupio zastoj. Grčka je u proljeće 2004. izabrala novu vladu, što je dovelo do promjena na čelu Ministarstva kulture. Prošlo je još 18 mjeseci prije nego što je međunarodni tender za rekonstrukciju zgrade najzad raspisan.
U junu 2006. posao je dodijeljen kompaniji Bioter SA, građevinskoj firmi koja je već radila velike projekte kao što je izgradnja aneksa privatnog muzeja Benaki u Atini. Njihova ponuda od 24,43 miliona eura bila je najpovoljnija – 31 odsto niža od procjene vrijednosti poslova koju je dao menadžer projekta.
Sledeći zastoj je nastao kada se trećeplasirana kompanija na tenderu, Aktor SA, jedna od najvećih građevinskih firmi u Grčkoj, žalila na odluku tenderske komisije grčkim sudovima i Evropskoj komisiji.
Žalba je odbačena u junu 2007. i kompanija Bioter je potpisala ugovor na svečanoj ceremoniji upriličenoj u zgradi Fiks. Ugovor je predviđao završetak radova u roku od dvije godine – do juna 2009.
Siromašni milioner
Međutim, u naredne dvije godine, prema podacima upravnog odbora muzeja, završeno je manje od 10 odsto planiranih radova, pa je odbor poništio ugovor – što se u javnom sektoru u Grčkoj veoma rijetko događa.
Kada je dobila posao kompanija Bioter je dostavila garancije nekoliko banaka kojima se one praktično obavezuju da isplate veliko obeštećenje u slučaju da ugovarač ne ispuni svoje obaveze.
Prema podacima iz tužbe koju je kompanija podnijela protiv upravnog odbora muzeja, najveći iznos garancije obezbijedila je Piraeus banka – gotovo 9,16 miliona eura.
Po otvaranju sudskog postupka sredstva su deponovana na račun u korist muzeja. Krajem 2014. godine, ukupan iznos garancija i pripisanih kamata premašivao je 13 miliona eura, tvrde predstavnici muzeja.
Ali muzej ne može da koristi ta sredstva dok se ne završi spor sa kompanijom Bioter. Kompanija je na sudu tvrdila da su problemi nastali zato što izvođačke studije za planirane radove nisu odgovarale stanju na terenu. Na primjer, kompanija je neplanirano utrošila 14 mjeseci na uklanjanje azbesta, navodi se u tužbi.
U maju 2015. sud je odbacio tužbu, ali kompanija će se vjerovatno žaliti Vrhovnom sudu. Nikos Kalogeras, bivši predsjednik upravnog odbora muzeja i profesor arhitekture sažeo je ironiju ove situacije u jednu rečenicu: „Milioni leže na računu muzeja koji nema ni pare”.
Lina Menodini, koja je zauzimala visoke pozicije u Ministarstvu kulture i direktno je učestvovala u epopeji novog muzeja, kaže da je ugovor kompanije Helinotehniki „skandalozan”.
Šta se može učiniti?
Tokom proteklih godina mnoge javne ličnosti su učestvovale u drami ovog muzeja. Jedna od njih je Sofia Stajkou, članica upravnog odbora muzeja od 2006. do 2014, kojim je u dva navrata i predsjedavala, ukupno tri godine.
Sofia Stajkou se nalazi na čelu kulturne fondacije Piraeus banke. Ona je takođe supruga predsjednika banke Mihaela Salasa. Prema navodima iz odluke suda, na ročištu održanom u januaru 2010, predstavnici Piraues banke su podržali Bioter u tužbi protiv muzeja i potvrdili da je banka zainteresovana strana u ovom procesu jer je dužna da isplati iznos garancije ako građevinska firma izgubi spor. Zgrada je završena, ali ne i muzej.
Priča o beogradskom muzeju: beskrajno
odbrojavanje
Atinski muzej nije jedini u regionu koji je zbog problema u rekonstrukciji ostao zatvoren mnogo duže nego što je planirano.
Muzej savremene umjetnosti u Beogradu zatvoren je u ljeto 2007. godine radi brze rekonstrukcije i pripreme za 21. vijek. Osam godina kasnije, muzej je još zatvoren.
Muzej su projektovali beogradske arhitekte Ivan Antić i Ivanka Raspopović. Mada se u vrijeme gradnje često nalazila na meti kritičara (poređena je sa ambarom i „kolibom na štulama”), zgrada je ubrzo prihvaćena kao jedan od važnih arhitektonskih spomenika svog vremena.
Vlada Srbije je konačno izdvojila osam miliona eura za rekonstrukciju, za koju je procijenjeno da će trajati godinu. Do 2009. godine završena je gotovo trećina planiranih radova. Krov i prizemlje su popravljeni, a elektrodistributivna stanica izmještena u zasebnu zgradu. Ukupan trošak je iznosio oko dva miliona eura.
– Vizuelne umjetnosti se ovde doživljavaju kao nešto suvišno, nešto što ne privlači širu publiku – kaže Ivan Grubanov (39), umjetnik koji se nedavno vratio sa Bijenala u Veneciji gdje je predstavljao Srbiju.
Za nedostatak novca za završetak radova političari krive ekonomsku krizu.
Ali Branislava Anđelković, direktorka muzeja od 2001. do 2013, tvrdi da su u pitanju relativno skromna sredstva.
– Jedan kilometar autoputa košta isto koliko i radovi potrebni da se dovrši rekonstrukcija Muzeja savremene umjetnosti – kaže ona.
Muzej je konačno pronašao naklonjenog državnog zvaničnika u liku Ivana Tasovca, koji je postao ministar kulture 2013. i ima razvijeniji osjećaj za umjetnost nego većina funkcionera jer je i sam bio koncertni pijanista i direktor Beogradske filharmonije. Tasovac je obezbijedio sredstva za završetak rekonstrukcije. Da bi pokazao da se ne šali, na gradilište je postavio digitlni sat koji će mjeriti vrijeme do isteka roka za završetak radova. Ali onda su stigle pritužbe na tendersku proceduru, kao i u Atini. Žalile su se tri kompanije i sve tri pritužbe su uzete u razmatranje.
U nekoliko poslednjih godina, život muzejskih radnika u Grčkoj i Srbiji bio je sve samo ne dosadan. I u jednoj i u drugoj epopeji bilo je svega – ličnih trvenja, političkih sukoba, pravnih bitaka. Ali u obje zemlje jedna stvar i dalje nedostaje: funkcionalan muzej otvorenih vrata.

Fotini Barka je slobodna novinarka u Atini koja je prethodno radila za dnevnik Elefterotipija. This article was produced as part of the Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, supported by the ERSTE Foundation and Open Society Foundations, , in cooperation with the Balkan Investigative Reporting Network.

Piše: Fotini Barka