ZAGREB – Inicijativa rektora Zagrebačog univerziteta Damira Borasa i dijela stručnjaka i lingvist da ćirilicu treba vratiti u školstvo odjeknula je među političarima i kod stručne javnosti u Hrvatskoj, a lider HDZ-a i budući, najvjerovatnije zamjenik premijera Tomislav Karamarko kaže fakultativno da, kao obaveza ne”.
Mandatar Tihomir Orešković rekao je nedavno da je rano govoriti o vraćanju ćiriličnih natpisa u Vukovaru gdje, prema podacima poslednjeg popisa, živi više od 30 odsto Srba.
Karamarko je juče novinarima rekao da pitanje ćirilice treba raspraviti.
„Ne znam, to treba raspraviti, vidjeti šta nam donosi. Fakultativno da, kao obaveza ne”, rekao je kratko Karamarko.
Borasovo objašnjenje iznijeto u „Jutarnjem listu” je da su ćirilica i glagoljica „starohrvatska pisma”, te bi bilo lijepo ponovo ih vidjeti u nastavi.
Uvjeren da će u stručnoj javnosti mnogi misliti isto, Boras je rekao da bi ćirilicu trebalo vratiti u škole, a da bi glagoljicu trebalo ponuditi kao izborni predmet.
„Ukidanje ćirilice dugoročno nije bilo dobro. Ćirilica je uvijek bila hrvatsko pismo i smatram da će u trenutku kada postane uobičajeno pismo koje se uči u školi izgubiti političku tenziju i postati ono što zaista jeste, pismo kojim su se naši ljudi koristili od pamtivijeka”, rekao je Boras za portal Index.hr.
Davor Dukić, redovni profesor Odsjeka za hrvatski jezik i književnost navodi dva razloga zbog kojih bi bilo dobro učiti ćirilicu.
„Na ćirilici imamo niz starih tekstova, a poznavanje toga pisma pomaže učenju ruskog jezika. Drugi je razlog to što se kod naših susjeda koriste i ćirilica i latinica, a savladavanjem osnova ćirilice u osnovnoj školi naši bi učenici dobili mogućnost čitanja stručne literature na ćirilici”, naveo je Dukić, koji se, kako je navodi, saglasan sa tezom – da je ćirilica ostala u hrvatskom obrazovnom sistemu, danas ne bi bilo toliko teškoća sa uvođenjem ćiriličnih ploča u Vukovaru.
Sa Borasovom inicijativom, međutim, nije saglasan u potpunosti direktor Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) dr Željko Jozić koji kaže da se slaže da se o ćirilici i glagoljici, kao o hrvatskim istorijskim pismima u školama ne uči dovoljno, ali ne smatra da ih treba učiti i pisati kako se to nekada radilo. Naprotiv, uvjeren je da bi bilo bolje da se više uči informatika.
Jozić ne vjeruje i da bi učenje ćirilice kako se to praktikovalo za vrijeme Jugoslavije imalo praktičnog smisla, a ne slaže se da bi ono smanjilo tenzije između Hrvata i Srba.
„Učenje ćiriličnoga pisma kao što je to bilo u hrvatskim školama do 90-ih godina danas je potpuno nepotrebno, a sumnjam da bi to smanjilo tenzije koje se javljaju u društvu u vezi s problemom ćirilice u Vukovaru.
„Mislim da ima daleko boljih predloga u reformisanju nastavnog plana i programa hrvatskoga školstva poput onoga o većoj zastupljenosti informatike ili pojačanoga učenja hrvatskoga, ali i stranih jezika”, rekao je Jozić.
Sličnog mišljenja su i stručnjaci iz Ekspertnog tima koji radi na reformi obrazovnih programa.
„Ćirilicu kao staro hrvatsko pismo učenici upoznaju kao jezičko-kulturnu činjenicu na informativnom nivou jer su stari hrvatski spomenici pisani hrvatskom ćirilicom, odnosno bosančicom. Smatramo da učenici ne treba da uče da pišu starohrvatskom ćirilicom u redovnoj nastavi, no ona može biti dio izborne nastave ako postoji interes učenika”, tumače stručnjaci za hrvatski jezik, preneo je T-portal.
Kažu da isto važi za glagoljicu koja je takođe dio hrvatske baštine:
„Učenicima su glagoljička slova, kao likovni element, zanimljiva i vole ih pisati. Stoga, ako postoji interes učenika, mogu učiti glagoljicu u vannastavnim aktivnostima, u sklopu projekata ili izborne nastave”.
Upozoravaju istovremeno da su učenici već preopterećeni nepotrebnim sadržajima.
„Jedna od osnovnih namjera u stvaranju novoga kurikuluma je rasterećivanje sadržaja s ciljem ovladavanja različitim znanjima i vještinama važnim za lični i profesionalni život”, navode stručnjaci i dodaju da bi poučavanje starohrvatske ćirilice u redovnoj nastavi bilo suprotno savremenim trendovima u razvijenom svijetu.
„U kurikulumima drugih zemalja koje smo analizirali nije predviđeno podučavanje istorijskih pisama kao dio kurikuluma redovne nastave”, zaključuju članovi Ekspertnog tima.
(Tanjug)