Tribina UKCG ,,Svobodijada” posvećena liku i djelu pjesnika Ranka Jovovića održana je preksinoć u sali Društva crnogorsko-ruskog prijateljstva ,,Sveti Georgije” u Nikšiću.
Govoreći o Jovovićevom svaralaštvu književnik Ilija Lakušić je naglasio da je obimno poetsko djelo poznatog književnika jedno je od onih koja najupadljivije pulsiraju na savremenoj poetskoj sceni srpskog jezika.
- Čini mi se da je ovaj pjesnik imao i neku vrstu sreće da se sa svojim talentom i istrajnošću pojavi u vrijeme svekolikih savremenih poetskih mijena. Ni po svojoj vokaciji ni po intimnom raspoloženju, nije se priklonio opštem patetičkom zadovoljstvu stremljenja u svijetle perspektive. Bio je, i tome valja zahvaliti, upućen na samoga sebe i svoj sukob sa svijetom. Jovović je postao prevodilac unutrašnjeg života, jedine orginalne knjige sa kojom se svaki pravi stvaralac susrijeće. Prosvijetljen duh sretno je pratio njegov bunt tako da je poetski instikt dobio na intelektualnoj artikulaciji, napokon na osvajanju dubljih metafizičkih prostora – kazao je Lakušić.
On je primjetio da pored načelnih tema koje tretiraju metafiziku haosa i moguće ravnoteže, Jovović voli da ukaže na brojna iščašenja aktuelnog društva.
- Etika i estetika jesu osnovni postulati od kojih polazi njegovo kazivanje, pa je utoliko i zasnovanost njegove poetike eksplicitnija i istrajnija. U novijim knjigama Jovović je postavio još snažniju metafizičku stabilnost, koja obezbjeđuje sveobuhvatniji i intezivniji govor. Sudar sa novim stranputicama morala donio je bolan odjek zvuka koji se obrušava na pjesnika i pjesmu. Sve Jovovićeve pjesme jesu lične, mada odapete iz ličnog, prepoznatljivog luka, mudro kazuju istoriju svoga naroda, države pa i vlasti, koja karikira te najdublje vrijednosti i zasnovanosti. Kao vertikalu on postavlja dinastju Petrovića. Ona je uzor, moto nad kojim je jedino moguće graditi slavu Crne Gore, njenu herojsku slavu i duhovno uzdignuće. A, iz te vertikale izvlači jednog čovjeka, pjesnika i vladiku, koji je svojom mišlju postao sinonim ovog prostora - istakao je Lakušić.
Književnik Milutin Mićović je podsjetio da je Ranko Jovović prisutan u našoj kulturnoj i društvenoj javnosti pedeset godina, te da njegova poezija tokom tog vremena „zadržala mladost i obnavljajuću energiju”.
- Od početka je stao naspram svijeta, naspram svih drugih, i posebno naspram ideologija koje stvaraju jednoumlje i maloumlje, i koje proizvode smrtnosni zaborav i duhovno samorazaranje. Žeđ za slobodom davala je Ranku Jovoviću slobodne i žive riječi, koje su ga održale u životu kao čovjeka i pjesnika. On je lirik, ali ne povučeni i melanholični, on je bio i ostao borbeni lirik, uvijek s nevinom čežnjom ka visinama duha. Gorki talog iskustva iz „balkanske krčme”, otkrio mu je mnoge tamne strane života, i posebno tamnu stranu „herojske Crne Gore”. Njegov „doprinos razaranju takvog svijeta” i nesvijeta, veliki je, i visoko ocijenjen u srpskoj poeziji i široj društvenoj javnosti. Darom violentnog dinarca i prodornom pjesničkom intuicijom, šibao je moćnike i vlastodršce koji rasipaju strah i mrak u naš svakodnevni život, i truju izvore pamćenja. Držeći da poezija drži svijet, i da je pogon svakom stvaralačkom činu, ostao je vjernik poezije, i živi među nama da bi svjedočio tu slobodu i takvo izdvojeno pjesničko dostojanstvo - naglasio je Mićović.
Izabrane stihove iz Jovovićević knjiga kazivao je Spasoje Tomić, a poeziju na ruskom jeziku studentkinja sa Odsjeka za ruski jezik Marija Nenezić. LN.


Pjesnik koji živi u ćirilici

Urednica tribine Milica Bakrač, profesorica srpskog jezika i književnosti, govoreći o liku i djelu Ranka Jovovića naglasila je da on živi u ćirilici i nagrađuje srpski jezik i književnost svojom izuzetnom poezijom, ljubavlju, čovječnošću i ljepotom.
- Ranko se družio sa Branom Petrovićem, Acom Sekulićem, Pekićem, druži se sa Matijom Bećkovićem i brojnim književnicima. Svojom riječju se pobratimio sa Puškinom i Majakovskim. Zajedno sa njima, grijao se na vatri koju je zapalio Dostojevski. Najiskrenije je pisao Njegošu, kao bratu. I svim Petrovićima. Pisao je u najtežim vremenima mitropolitu Amfilohiju i Crnoj Gori, ovoj Njegoševoj. Pisao je Rusiji i o Rusiji. Volio je ipak Podgoricu. Volio je Beograd. Postoji jedna grupa riječi: pjesnik, tip, čovek, Gospod, Rusija, koje Ranko izgovara na poseban i svečan način - kazala je između ostalog Bakrač.