Lako je našim precima, oni su ispunili svoju sudbinu, oni su ostavili besmrtno djelo. Lako je našim precima, oni sa neba gledaju naše svečanosti njima posvećene. Moj djed Puniša Milinkov Vuković, učestvovao je u Prvom Balkanskom ratu u oslobođenju Tomaševa, Bijelog Polja, Pljevalja, Berana, Kosovske Mitrovice, a sa Kosova, pod komandom Janka Vukotića, produžio i učestvovao u oslobođenju Skadra. U Prvom svjetskom ratu, kao regrut Trećeg bataliona, učestvovao je u borbama duž fronta Mojkovačke bitke od Sarajeva, Pala, Rogatice, Glasinca, sutokom Drine, u borbama na Višegradu, u četi Leka Antunijevića, bataljonu Radovana Radovića, brigadi Grujice Grdinića. Učesnik je i sudbonosnog boja na Mojkovcu, na Božić 1916. godine. Odlikovan je Obilića medaljom, Osvećenim Kosovom, Odlikovanjem srpske vjere, Čeličnim krstom, medaljom Zasluga za narod, i dvijema medaljama vojničkih priznanja iz 1914 - 1015. Potpisniku ovih redova, unuku, ostavio je Člansku kartu broj 1929, Udruženja ratnika i dobrovoljaca Solunskog fronta srpske vojske, izdate u Beogradu.
Novak Milošev Vuković (brat od strica moga djeda), narednik, izvršio je potonje naređenje potonje Crnogorske vojske, i u Donjoj Štitarici zapalio ogromne količine municije i oruđa da ne bi palo u ruke okupatoru, budući da je Crna Gora kapitulirala, a crnogorska vojska poslije veličanstvenih pobjeda, morala da položi oružje. Tako je mojkovačke vitezove izdala sopstvena država. Eksplozija municije u Donjoj Štitarici, bila je toliko jaka da se čula i u dno Mrtvog Dubokog u Rovcima, a stakla na prozorima pucala su u Kolašinu i okolnim selima, čak naviše uz Mušovića rijeku. Dobrovoljac sa Skadra Novak Vuković, javio se i kao dobrovoljac da zapali municiju, što je, istovremeno, bio i samoubilački čin. Međutim, igrom sudbine i nevjerovatnih okolnosti preživio je, a rane i ožiljke nosio je do svoje stote godine. O poduhvatu Novaka Vukovića pisao je i jedan od najvećih crnogorskih istoričara Novica Rakočević, za koga se govorilo da je znao i koliko su Crnogorsci imali zuba na Mojkovcu, nekmoli koliko su rana dopanuli. O Novaku Vukoviću u „Mojkovačkim vratima” pisali su Ljubo Anđelić i Jevrem Brković, i na nekoliko stranica opisali Novakovo junaštvo i herojsko pregnuće. O Novaku Vukoviću, ratniku, o njegovom izvršenju potonjeg narađenja potonje crnogorske vojske, o Novaku Vukoviću svjetskom putniku koji je stizao do obala dvije Amerike, do Afrike i Španije, i robovanju u Nađmeđeru, pisao je u nekoliko feljtona i bard crnogorskog novinarstva Jovan Dujović.
Elem, na stogodišnjicu Mojkovačke bitke, u Mojkovcu su održane dvije proslave. Jedna pod krstom, sa badnjacima, i sa trobojkom, i druga u duhu produžene proteze NATO pakta. Tako da su Mojkovački vitezovi (baš kao i 1916), opet osjetili svu gorčunu izdaje od strane svoje države. Na svečanosti u Mojkovcu održanoj pod krstom i svijećom, i ikonom Hristovom, nijesu prisustvovali predsjednici opština Mojkovca i Kolašina, a prisustvovali su predsjednici opština Berana i Prijepolja. Da li je moguće da Mojkovac i Kolašin imaju takve predsjednike opština koji bježe od krsta, koji bježe od Janka Vukotića i Miloša Medenice. Ali, lako je našim precima, oni su ispunili svoju sudbinu, oni su na Bojnoj njivi zaorali besmrtnu brazdu, oni su sa Mojkovca odstupili u nebesa, i sa nebesa gledaju nepočinstva koja tobože slave njihovo oružje. Organizator proslave kojoj sam prisustvovao, bila je Eparhija budimljansko–nikšićka i Srpski nacionalni savjet. Naravno, kao potomak mojkovačkog viteza, nijesam imao baš nikakvu pozivnicu. U prvim redovima (da se ogradim sa onim čuvenim – čast rijetkim izuzecima), potomcima nije bilo teško da, uglavnom, prepoznaju raznorazne izlizane policijske profile, komunističku reciklažu, profile nekakve polutajne polupolicijske populacije, ili, možebiti poluprofile spavača koje Udba probudi u sličnim prilikama i neprilikama, onda štošta iz sektora kulturološke plastike i folkloristike, i iz korpusa političke pirevine i tarakovine, i štošta iz penzionog fonda. Šta da se radi, Srbinova sudba jeste Udba!
U besjedi, Matija Bećković ne slučajno pomenu da je druge noći boja na Mojkovcu, Janko Vukotić konačio u kući Gavra Radenovića u Podbišću, ali nikoga od Gavrovih potomaka nije zapalo da sjedne u prve redove. Šta da se radi, do neke ure bašibozuk je u prvim redovima. U prvim redovima sjedeli su – ne potomci. Srpki nacionalni savjet morao se posavjetovati sa potomcima o tome gdje je kome mjesto. Sumnjam da je iko od organizatora – potomak junaka sa Mojkovca. Ali, lako je vitezovima sa Mojkovca, oni su ispunili svoju sudbinu, ali, lako je i potomcima vitezova sa Mojkovca, jer znaju čiji su, i znaju gdje im je mjesto. Lako je potomcima junaka sa Mojkovca, ne priliči im da se guraju sa onima kojima baš tu nije mjesto.
Na proslavu nije pozvan ni Janko Vukotić, unuk serdara Janka Vukotića.
Hristos se rodi!
Bećir Vuković