Već dvadeset i devet godina Zvonimir Đukić Đule roka i rola „volanom” Van Gog bolida. Pa iako su se vrijednosti u muzici na ovim našim prostorima naglavačke izokrenule, Đule i bend nemaju namjeru da stanu jer ako staneu – gube sve – ili samo tako kažu.
● Za sebe često govorite da ste hedonista, da volite da uživate u ljepotama života. Što tačno podrazumijevate pod hedonizmom – biti neumjeren u svemu ili?
- Ne govorim to ja, već mnoge neprospavane noći i mnoga dočekana jutra u društvu meni dragih ljudi uz konstantno vrištanje od smijeha i, razumije se, po koju hektolitarsku kapljicu više. Pazi, život nam poneke dane sladi poput meda, a poneke zna da nagrdi od muke i onda ta neumjerenost u nama, nekad trijezna a nekad zanesena, se prepusti do kraja, a ipak se nekad i trzne pa povuče ručnu i kaže – „ti bi da ti srce i dalje broji sate, e onda za bahatost u tebi i oko tebe nema baš toliko mjesta”. Mislim da je hedonistički užitak potpun tek kada umiješ da „glad” prevariš, a u isto vrijeme da je i dražiš, izazivaš i stalno je budiš da oka ne sklopi.
● Poznato je da je Van Gog u drugoj polovini osamdesetih, ubrzo nakon objavljivanja prvog albuma prestao s radom na nekoliko godina, da bi ti bend ponovno aktivirao 1990. godine. O čemu se tu zapravo radilo?
- Radilo se o tipičnom primjeru inkubacije u stvaralaštvu, i nekom nepreležanom dječjem virusu nedosanjane popularnosti, koji je iznenada, i preko noći zahvatio neke članove tadašnje postave. Mislili su da će se sve samo po sebi tek tako u sekundi namjestiti na svoje mjesto, zaboravljajući da bez rada, posvećenosti i poklonu do zemlje muzici nema ama baš ništa. Tako i bi! Puče fudbal, rasturi se društvo u sekundi. Nakon toga, dogodio se neki nužni vakuum, vjerovatno da bi nas sačuvao i da bi neki afiniteti u nama stasali i odredili sebi pravac.
● Godine 2007. i 2014. Van Gog osvaja nagradu MTV Adria za najboljeg regionalnog izvođača i trenutno ste jedini s dvije osvojene nagrade. Kako doživljavate te nagrade?
- MTV nagrade za nas predstavljaju dodatnu potvrdu da je sve vrijedilo truda, posvećenosti i odricanja, i da imamo ujedinjenu publiku koja prati i cijeni naš rad u kontinuitetu jer kao što je poznato – nagrada se dobija isključivo i samo njihovim glasovima. One su dodatno gorivo da još više, sigurnije i brže vozimo ovu priču rokenrola.
● Kome je pjesma „Anđele, moj brate” sa stihovima „gdje god da si, anđele, moj brate, nek’ tvoje oči me čuvaju i prate” posvećena?
- Posvećena je sjećanju na sve nama drage anđele kojih na žalost više nema među nama, sjećanju na sve naše sestre i svu našu braću koja nas sigurno negdje odozgo budnim okom čuvaju i prate.
● Van Gog nikada nije imao menadžera. Zašto?
- Tuđi metabolizam moj „kreativni svrab” sigurno bolje i brže od mene ne umije da počeše! Ko to zna biti bolji „volan” u ovom Van Gog bolidu, koji gotovo tri pune decenije vozimo bez prestanka? Priču smo sami stvorili, organizovali, ulagali u nju sve što smo imali i što nismo imali, sami smo emotivnu drenovinu iz sebe u nju cijedili kroz stihove i note, i posle svega, misliš li da je mudro da nekom nalickanom i umišljenom papanu dopustiš da štampa vizit karte sa imenom tvog truda, suza, krvi i znoja, i da te bez i uložene emotivne čestice u sve, sjutra nekome predstavlja, da te kupuje i prodaje kao klasičan nakupac krompira na pijaci!? Možda to nekome godi, ali meni svakako ne!
● Koliko je u muzici važno mijenjati se, neprestano učiti i napredovati iz albuma u album, jednom rječju – reskirati? Postoji li strah da publika to neće primiti dobro i da će okrenuti leđa?
- Ako nema pomaka i promjene to je pokazatelj da si sagorio negdje u prošlosti i da ti je kreativnost od truckanja po neizvjesnom putu ispala iz bisaga srca daleko negdje iza tebe. Čovjek koji se ne mijenja je čovjek koji stagnira. Nema mjesta strahu, radiš samo onako kako te emocije, instinkt i čula vode.
● Vaša je muzika energična, potentna, puna poleta, zanosa i života. Odakle crpite energiju?
- Ustaneš ujutru, dočekaš se na obje noge, pomisliš hmmm posle svega i nije loše za početak – idemo dalje, dotakneš se šakama onako pospan po licu, i priznaš sebi živ sam, ok, okreneš se oko sebe i vidiš da su svi tvoji najdraži tu oko tebe, hvala Bogu zdravi smo i na okupu, puls i srce šljakaju, svijest je prisutna, savjest je čista, idemo dalje, još jedan od Boga novi dan! Energija za polet je tu. Konstantno smo i bez „kreativne vijagre” okruženi pozitivnim ferceranjima. Samo je poenta umiješ li da prepoznaš i cijeniš te talase koji te nose, ili ne.
A.Š.
Bunt u nama je jači nego ikad
Buntovni duh pokazali ste još u srednjoj muzičkoj školi kada ste je napustili jer vam profesori nisu dopustili da na violini odsvirate Paganinija onako kako ste željeli, a ne kako je zapisano. Što je ostalo od tog bunta danas, u vašim ranim pedesetima?
- Često u šali Srba i ja pričamo kako sada preživljavamo drugi i treći pubertet, drugi od naše djece, a treći ovaj naš sa puno decibela na bini. Kotrljamo i dalje s puno draži ovu našu Van Gog priču, priču koja kao san na javi evo traje dvadeset i devet godina. Bunt u nama je življi nego ikada i čini našu svakodnevnicu dražesnijom. Sama činjenica da se i dan danas u ovakvom okruženju i u ovakvim uslovima bavimo muzikom i da nam je rokenrol i dalje sve je poput neke moderne Če Geverine gerile! Živiš i boriš se za ideale u nadi da nećeš postati slika na šolji ili bedžu, već dio plamena koji stalno hita nekom novom ognju svome.