Jedna država, dva rata, 250.000 izgubljenih života, milioni izbjeglica, a još uvijek nema kraja krizi u Siriji, navodi agencija AP u analizi situacije u toj zemlji. Na teritoriji Sirije vode se dva paralelna rata, a situacija je veoma složena, izvještava američka agencija koja je istakla glavne aktere i njihove pozicije i interese.
Predstavnici SAD, Rusije, zemalja Srednjeg Istoka i evropskih zemalja traže rješenje. Potreba za uspostavljanje mira i neutralisanje Islamske države u Siriji je hitna, a u prilog toj tvrdnji, osim uticaja džihadista u samoj Siriji, idu i teroristički napadi u Parizu, Kaliforniji kao i obaranje ruskog aviona i bombaški napadi na Srednjem Istoku. Međutim, rješenje pet godina starog sirijskog problema još uvijek nije na vidiku.
Ko je ko u sirijskom građanskom ratu
U Siriji se faktički vode dva rata. Prvi je rat pobunjenika protiv sirijskog predsjednika Bašara el Asada.
Asad je naslijedio oca, autoritarnog lidera Sirije 2000. godine, navodi američka agencija. Grubo je odgovorio na proteste tokom Arapskog proljeća, što je prouzrokovalo oružanu pobunu koja još uvijek traje.
Potom je uslijedila invazija Islamske države, koju Asad smatra jednom od mnogih terorističkih grupa koje se bore protiv njega.
Islamska država koja je proizašla iz iračkog ogranka Al Kaide postala je poznata po brutalnim snimcima pogubljenja, masovnim ubistvima i zlostavljanju žena, a sada je najpoznatija kao inspiracija za terorističke napade na Zapadu.
Haotični rat u Siriji otvorio je put Islamskoj državi da se proširi 2013. godine. Džihadisti su zauzeli gotovo trećinu Sirije, i za prestonicu su odredili grad na sjeveru Sirije – Raku.
Koalicija koju predvode SAD borila se protiv Islamske države iz vazduha dok je CIA tajno naoružavala pobunjenike koji se bore protiv Asada.
Na strani Asada su sirijska vojska i provladine milicije. Glavni i dugogodišnji Asadov saveznik je Rusija koja je postavila bazu u Siriji iz koje izvodi vazdušne napade. Osim toga, ruska mornarica lansira i krstareće rakete sa brodova.
Moskva navodi da su njeni napadi u cilju slabljenja džihadista i ostalih grupa koje smatra „terorističkim”. Međutim, zapadni zvaničnici tvrde da je većina napada uperena protiv pobunjenika koji žele da svrgnu Asada.
Rusija takođe zastupa mirovni plan za Siriju koji podrazumijeva tranzicioni period tokom kojeg bi Asad ostao na mjestu predsjednika.
Još jedan Asadov saveznik je Iran koji mu šalje oružje, vojne savjete, milione dolara pomoći kao i trupe Revolucionarne garde.
Protiv Asada bori se Slobodna sirijska armija koja ima podršku Zapada, uključujući i SAD.
Asadov protivnik je i Al Kaida sa saveznicima koja je raskinula veze sa ID. Njen sirijski ogranak je Al Nusra front podržan ultrakonzervativnom organizacijom Ahrar el Šam i islamskim borcima iz Čečenije. Nusra front se takođe bori protiv Islamske države.
Čime raspolaže Islamska država
Sjedinjene Države se zalažu za Asadov odlazak, ali još uvijek nijesu otvoreno upotrebile oružje protiv njega, samo protiv Islamske države. Predsjednik Barak Obama je prijetio vazdušnim napadima na Siriju pošto je stotine civila ubijeno gasom sarinom 2013. godine. Sirija se bez priznanja da je koristila nervni gas, odrekla hemijskog oružja u sporazumu sa SAD i drugim državama 2013. godine.
CIA je tajno sprovodila operaciju dostavljanja oružja i novca, kao i obučavanja hiljada sirijskih pobunjenika. Među dostavljenim oružjem bili su i projektili koji mogu da unište oklopna vozila proizvedena u Rusiji. U međuvremenu, ruske bombe i projektili imali su kao metu grupe koje je podržavala CIA.
Protiv Asada je i Turska koja je od početka podržavala pobunjenike, posebno Turkmene koji pretežno žive blizu granice sa Turskom.
Saudijska Arabija i saveznici iz Persijskog zaliva finansiraju militante, uključujući sunitske ekstremiste, u nadi da će Asad biti svrgnut. Neke zemlje iz ove grupe su takođe dio koalicije koju predvodi SAD.
CIA procjenjuje da Islamska država ima između 20.000 i 30.000 boraca na teritorijama Sirije i Iraka. Džihadisti su takođe vješti u korišćenju društvenih mreža putem kojih regrutuju mlade širom svijeta da dođu na teritoriju koju označavaju kao kalifat – državu kojom vlada vrhovni religiozni vođa.
Takođe, ID ohrabruje pristalice u svijetu da izvrše napade u državama u kojima žive, posebno na Zapadu.
Islamska država zarađuje milione od prodaje nafte, otkupa za taoce i prikupljanjem poreza na teritorijama koje kontroliše.(RTS)
Popušta li Obama Putinu
Umjesto da „Asad ode”, kao preduslov za evroatlantistički napad na Iran najavljivan još 2011. godine, SAD i njihovi saveznici sad učestvuju u pregovorima o rješenju krize u Siriji u kojima učestvuje i Iran i u kojima je jedino izvjesno da će predsjednik ove zemlje Bašar el Asad (bar neko vrijeme) ostati na vlasti. Ključni faktor ovog preokreta je Rusija.
Uoči nastavka pregovora o rješenju sirijske krize, u Moskvi je boravio američki državni sekretar Džon Keri. Sastao se sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom i šefom ruske diplomatije Sergejem Lavrovom, i praktično priznao da je američka politika na Bliskom istoku doživjela ozbiljan slom.
Razgovor potpredsjednika SAD Džozefa Bajdena sa iračkim premijerom Hajderom el Abadijem, kao i zajednička rusko-američka rezolucija u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, to priznanje učinili su još ubjedljivijim sve i ako nije izgovoreno baš tim riječima…
Evo kako je Asošijeted pres opisao ishod razgovora ovog utorka u Moskvi:
„Državni sekretar SAD Džon Keri je prihvatio davnašnji stav Rusije da budućnost predsjednika Bašara el Asada moraju da odrede građani Sirije… ’Sjedinjene Države i naši partneri ne traže takozvanu promjenu režima‘, rekao je Keri, dodajući da fokus više nije ’na našim razlikama oko onoga što može ili ne može odmah da se učiniti u vezi sa Asadom‘.”
Štaviše, Keri je u Moskvi odbacio zahtjeve „umjerene” sirijske opozicije za odlaskom Asada prije početka pregovora o rješenju krize – to su inače one snage koje SAD podržavaju i novcem i oružjem već više od četiri godine kako bi oborile Asada — ocijenivši da se „očigledno od toga ne može krenuti”.
Maltene istovremeno, telefonom su razgovarali potpredsjednik SAD Bajden i irački premijer Abadi. Tema: upad turske vojske u sjeverni Irak. Prethodno, Turska, članica NATO–a, američka saveznica, odbila je iračke zahtjeve da se povuče, pozivajući se na navodni dogovor s Bagdadom koji zvanični Bagdad negira.
Uz konsultacije sa Irakom, Rusija potom to pitanje pokreće pred Savjetom bezbjednosti, i sama zahtijevajući tursko povlačenje. A Bajden, u razgovoru sa Abadijem, neočekivano, umjesto na stranu svoje NATO saveznice, staje na stranu Iraka. I, posredno, Rusije, koja je sa Turskom već u otvorenom sukobu zbog turskog obaranja ruskog bombardera iznad Sirije. Zvanično saopštenje Bijele kuće:
„Potpredsjednik Bajden je primijetio da je nedavno angažovanje turske vojske u sjevernom Iraku izvršeno bez prethodnog odobrenja Vlade Iraka.”
Oba lidera pozdravila su početne indicije o povlačenju dijela turskih snaga, i složili se da to treba da se nastavi, ponavljajući da strane trupe mogu da budu prisutne u Iraku samo u koordinaciji i uz dozvolu Vlade Iraka. Potpredsjednik je potvrdio posvećenost Sjedinjenih Država suverenitetu i teritorijalnom integritetu Iraka, i pozvao Tursku da učini isto, povlačeći sa iračke teritorije vojne snage koje nemaju dozvolu Vlade Iraka za boravak u toj zemlji.
I najzad, Savjet bezbjednosti UN jednoglasno usvaja zajedničku rusko-američku rezoluciju o jačanju mjera protiv finansiranja DAEŠ-a, takozvane Islamske države, i ostalih terorističkih organizacija u Siriji. Rusija, kao što je poznato, za finansiranje DAEŠ-a optužuje Tursku i njenog predsjednika Erdogana, što je i ključ u kojem se ima čitati ta rezolucija u Savjetu bezbjednosti.
Očigledno, od Kerija preko Bajdena, pa do Savjeta bezbjednosti, izjave i postupci zvaničnika svjedoče da je američka politika na Bliskom istoku — sadržana prije svega u zahtjevima za Asadovim odlaskom i prilježnom radu na stavljanju Sirije pod kontrolu Amerike i njenih saveznika — pretrpjela ozbiljne udarce, koji pod znak pitanja dovode i čitavu bezbjednosno–političku arhitekturu jednog od najvažnijih i najturbulentnijih svjetskih regiona.
Umjesto da američka kontrola nad regionom bude pojačana — što je uostalom i bio osnovni uzrok niza događaja pokrenutih 2011. godine — u regionu je očigledno ojačan uticaj Rusije, uticaj i dodatno osnažen postizanjem nuklearnog dila sa Iranom i uvođenjem Irana u pregovore o budućnosti Sirije. Ne samo što je Rusija pokazala da može da spriječi američke naume koje je dosad bilo nemoguće spriječiti — od agresije na SR Jugoslaviju, pa sve do razaranja Libije — već je pokazala da može i više od toga. Da može da privuče Sjedinjene Države sopstvenim pozicijama.
Naravno, prerano je za bilo kakav trijumfalizam i objavljivanje definitivnog američkog poraza i kraja američke globalne hegemonije. Ni SAD ni njeni lokalni saveznici, od Turske do zalivskih monarhija, sigurno se neće predati sasvim mirno. Ipak, tendencija je vrlo očigledna, i, za slobodni svijet, vrlo ohrabrujuće…
(Analitika)