Dva puta, u drugoj i jedanaesetom pjevanju Ilijade, Homer pominje čuvene riječi „uvijek prvi da budem i sve da nadmašim druge“. Oba puta kao očinske savjete djeci. Savjeti Hipolaha Glauku i starog Peleja Ahilu sadrže „viteški element rivalstva, nadmetanja, takmičenja “.
Istakli smo ove riječi iz konteksta aristokratskog života predolimpijskog doba, da bismo ukazali na njihovu aktuelnost. Nigdje se želja za rivalstvom, nedmetanjem i takmičenjem ne ogleda tako jasno u svom najplemenitijem vidu nego kod talentovanih mladih sportista. Ona ih pokreće na najveća odricanja da bi ostvarili cilj.
Džudista Danilo Pantić je u 2015. ostvario svoj cilj, osvojivši zlatnu medalju na Juniorskom prvenstvu Evrope. Tradicija je tradicija. Crnogorski sportski novinari procijenili su da je to najbolji rezultat u godini koja je ostala za nama i Danila izabrali za najboljeg. A ima samo dvadeset godina. A zamislite kakve će nam sve radosti u budućnosti priređivati.
- Popularnost prija, zašto bih lagao, ali u suštini se nije ništa bitnije promijenilo. I dalje sam onaj isti Danilo Pantić, svjestan da je preda mnom još mnogo ispita i životnih iskušenja. Sada tek treba dokazati da sve ovo nije slučajnost, konstatuje Danilo na početku razgovora.
Suština obično stane u jednoj riječi. Ipak ne postoji ta metafora i taj epitet koji bi dostojno opisali Danila. Danila, sportistu, mladića, blagog, tolerantnog, promišljenog. Šta reći o dvadesetogodišnjaku, koji već godinu i po dana radi kao rendgen i skener tehničar u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti, koji uspješno studira, koji osvaja zlato na Evropskom prvenstvu ? Pa čovječe, spavaš li ti uopšte ?
- Da biste dali 100 odsto u svemu što radite, ključ je u dobroj organizaciji. Naravno da nemam vremena za neke stvari, ali se ne žalim.
Potvrdio si vrhunski kvalitet i ekstraklasu. Kako su porodica, prijatelji, i uopšte oni koji vas okružuju, reagovali na uspjehe u 2015. ?
- Nisu bili iznenađeni, oni koji me dobro poznaju. To su moja porodica, trener i najbolji prijatelji. Godinama su uz mene i znaju koliko mogu. Da istaknem ovdje i moje trenere Duja Radulovića, Naila Bandu, Marinka Đurđevca, Dragana Šćepanovića. Njima dugujem veliku zahvalnost.
Direktorica srećna zbog Danilovih uspjeha
Rijetku privilegiju da za člana svog kolektiva ima evropskog šampiona ima direktorica Specijalne bolnice za plućne bolesti „Dr Jovan Bulajić“ dr Gordana Reljić .
- Prvo, da konstatujem da Danilo posjeduje nesvakidašnju dobrotu. Pedantan, radan, vrijedan, zaista posjeduje sve ljudske kvalitete. Uspješno i na vrijeme ispunjava sve postavljene zadatke. Omiljen je član kolektiva, pacijenti ga cijene i vole, istakla je između ostalog dr Reljić.
Danilo u svakom trenutku i na svakom koraku manifestuje odmjerenost i umjerenost, odnosno prepoznatljivo domaće vaspitanje, ponijeto iz porodičnog doma. I sportski život može da ispiše roman sa lekcijom i porukom kojoj komentar nije potreban. Emocije u ljudima bude najsnažniju energiju. Nošeni snagom istinske ljubavi individue su kadre da se uspješno suprostave nerješivim životnim enigmama, odole tubornim iskušenjima, prevaziđu granicu sopstvenog limita. Prije dvije godine Danilo je doživeo tešku nesreću. Prve procjene su bile da na džudo može da zaboravi, da je glavno i jedino pitanje da li će ostati invalid.
- Trećeg oktobra 2013. iskasapio sam cijelu ruku. Ruka mi je proletjela kroz staklo na kliznim vratima. Stravična scena, mislio sam da neću ostati živ. Izgubio sam dva litra krvi. U nikšićkoj bolnici dr Spasoje Vukotić je zaustavio krvarenje. Pokidane nerve više nisu mogli vratiti, povezali su vene, arterije, mišiće. Jedan mišić je ostao skroz pokidan. Deset dana sam proveo u bolnici, zatim nastavio liječenje, fizikalne terapije. Prva procjena doktora bila je da ću ostati invalid, ali ja sam se nakon šest mjeseci vratio na tatami. Zbog povrede sam morao da promijenim stil. Dešnjak sam i ta ruka mi je bila glavna, ali sa njom više nisam mogao da radim. Ipak i sa takvim problemom stigao sam do evropskog zlata. Nedavno me je u Abu Dabiju uspješno operisao moj Nikšićanin mikrohirurg Nebojša Jovanović i sada je ruka kao nova.
Skromnost je po shvatanjima normalnih ljudi vrlina. Neki tu kategoriju više i ne priznaju, kažu da je već odavno stiglo neko vrijeme ludo i da čovjek mora da ističe svoje vrijednosti. Pitamo Danila smatra li da je njegova skromnost, nenametljivost, možda i greška ?
- Ne, ni slučajno. Moje je da na tatamiju pokažem šta znam, ostalo su samo logične reakcije. Ne valja biti glasniji u medijima, nego na djelu. Uvek se trudim da dam sve od sebe. Ne opterećujem se drugim stvarima.
Da li vas je bar malo promijenila ova prisutnost u medijima na kraju godine ?
- Ne bih da zvuči kao fraza, ali ja se zaista nisam promijenio. Ono sam što i jesam i smatram da ne postoji popularnost koja može da me promijeni. Pažnja koja mi se u poklanja u medijima jeste ogromna. Jedino što je bitno, sada mogu da vidim sebe na televiziji i da se ne postidim. Da ne govorim o situacijama kada je potrebno da se pojavim pred mnoštvom ljudi. Jasno mi je da je sva ova pažnja posledica sportskih rezultata. Zato ne želim da se predstavljam kao neko ko nisam, niti bilo šta da krijem. Ostao sam iskren.
Kako je boriti se sa popularnošću ?
- Lagao bih ako bih rekao da mi ne prija. Nema tog čovjeka kome nije drago kada ga prepoznaju na ulici, kada žele da se rukuju, da ga pitaju kako je, kako ide, kada žele da se fotografišu sa njim. Prija mi i još uvijek mi ne smeta. Uspijevam dakle da se izborim sa popularnošću, koja je neraskidivi pratilac javnih ličnost.
Ostala zadovoljstva, muzika, film.
-Filmovi isuviše dugo traju, nemam toliko vremena. Kada ga nađem, onda volim da pogledam neku komediju. Što se tiče muzike, tu je sasvim druga situacija. Kad imam malo slobodnog vremena, volim da se odmorim uz dobru knjigu. Poslednja koju sam pročitao je „Rob“ od Singera.
Sa kime najčešće dijelite radost.
- Sa porodocom, sa najdražim osobama. I utjehu, najčešće, naravno potražim u krugu porodice, koja mi je uvijek bila oslonac u životu.
Magična reč – Mateja
Ukoliko želite već da „osigurate“ osmjeh na licu Danila Pantića, magična riječ bila bi Mateja.
- Mateja, moja mlađa sestra. Neverovatno je da samo ona može da me natjera da u momentu zaboravim na umor, na obaveze i ubacim se u njen svijet. Ona ima samo sedam godina.
Danilo ima i stariju sestru Isidoru. Otac Tihomir i majka Jovanka neobično tihi i strpljivi, koji ne pripadaju uobičajenom klišeu preambicioznih roditelja, u svakom pogledu su podrška svojoj djeci. Da krv stvarno nije voda potvrđuje i porodica Pantić. O tome kakav je čovjek i as bio Danilov stric Dano, gotovo da ne treba trošiti riječi. Devedesetih godina prošlog vijeka bio je najbolji jugoslovenski džudista. On je Danilov uzor. Danilo je bio talentovan praktično za svaki sport, a na džudo ga je poveo drugi stric Miodrag.
Pobjedničko postolje na savremenim sportskim takmičenjima ne označava samo formalni poredak tri prvoplasirana takmičara, ono je naročito isticanje počasti najboljem. Sa te visine, na koju se stiže samo pobjedama, nov vladar se pokazuje u svojoj sportskoj, ljudskoj veličini. Medalja oko vrata simbolizuje njegovu nadmoć i mudrost nad pobijeđenima.
- Pamtiću to dugo. To postolje, zlatnu medalju, himnu. Bože, nikad nisam bio srećniji. Sve što sam cijeog života radio, sve što sam sanjao i za šta sam se spremao slilo se u taj trenutak. Mogu samo da obećam da su izvući motivaciju za još veći rad. Ja sam uvijek imao maksimalno profesionalni pristup čitavoj priči, samim tim imam pravo da se nadam da u budućnosti ostvariti slične rezultate. – zaključio je Danilo Pantić.
Boris Knežević