U Beogradu je, 24. decembra 2015. godine održan skup „Zanemarene posledice bombardovanja Srbije 1999. godine i posledice po zdravlje stanovništva“, na kom je zaključeno da je te godine „nad stanovništvom Srbije počinjen ekološki genocid“. Samo dvadesetak dana ranije, u tom istom Beogradu predstavnici organizacije koja je 1999. godine bombardovala Srbiju, dočekani su, činjenica je, hljebom, solju, i uz postrojenu gardu. Dakle, uz najviše izraze časti, poštovanja i gostoljubivosti. Pametan bi ovdje stavio tačku. No… Na skupu u Beogradu, dr Danica Grujičić podsjetila je da je „UN Program za zaštitu životne sredine svojevremeno izašao sa izvještajem da je tokom bombardovanja, na području NATO dejstva isprovocirana katastrofa“, naglasivši „da je taj izvještaj sklonjen“. Sem ovog, doktorka je rekla da su „maligna oboljenja kod nas poprimila epidemijske razmjere, tumori su sve agresivniji i brže se vraćaju, samo u 2013. godini imali smo 37.500 novooboljelih“.
Penzionisani general Slobodan Petković kazao je da je „protiv Srbije 1999. godine vođen i radiološki i hemijski rat“, da nam je NATO „na čuvanje ostavio 10 do 15 tona osiromašenog uranija čije je dejstvo četiri milijarde godina“, a da se „prava istina o stradanju stanovništva i dugoročnim posledicama koje će bačene tone municije sa osiromašenim uranijumom i plutonijumom imati po njega u budućnosti, stavlja pod tepih“.
Pametan bi poslije ovog trebalo da zaćuti, a nadležni u Srbiji da se oglase. Pa, ili da demantuju dr Danicu Grujičić i generala u penziji Slobodana Petkovića, da kažu da to što ovo dvoje govore nije istina, da ih gone zbog uznemiravanja javnosti, da, naravno, uz demanti iznesu i dokaze da ovo nije istina, da na nas 1999. godine nisu bačene tone osiromašenog uranijuma, ili, da ovo potvrde. Trećeg nema…
Zaista, da li je posle 16 i po godina od bestijalnog bombardovanja Srbije došlo vrijeme, ili možda još nije, da ne kvarimo odnose sa prijateljima, da ovaj narod konačno sazna istinu o 1999. godini i NATO bombama, da se formira međunarodna komisija o kojoj je govoreno na skupu u Beogradu. A pitanja se ređaju, nižu, svakog dana sve ih je više i vape za istinom…
Zar nije bilo logično da su nam onomad, kad smo ih ono dočekivali hljebom i solju, iz Brisela donijeli i konačni odgovor na pitanje koliko je tona osiromašenog uranijuma i zašto bačeno na Srbiju 1999. godine, ako nije ni kilo, onda aferim. I gdje je sve taj uranijum bačen, a sumnjam da nemaju preciznu evidenciju. Nisu oni mi. Zar nije vrijeme da šesnaest i po godina kasnije saznamo kakve su posledice bombardovanja Srbije 1999. godine i je li istina ono što svojim očima oko sebe gledamo svakog dana? Je li istinit podatak koji je u Beogradu iznijela dr Grujičić o 37.500 novooboljelih od karcinoma u 2013. godini, i koliko je novooboljelih bilo u godinama prije 2013. i koliko 2014. i 2015. i koliko je to više nego u godinama prije bombardovanja, i koliko sve to ima veze sa bombardovanjem?
Ili podaci, gole činjenice, ili otvorena sumnja da se od ovog naroda nešto strašno krije! I živi i mrtvi u ovoj zemlji čekaju odgovore.
Bojim se, međutim, da ih nikada nećemo dobiti. Da nikada nećemo saznati koliko su NATO bombama 1999. godine, radioaktivnim uranijumom posijanim po našim poljima, i zašto, kažnjena i naša nerođena djeca, a ne samo mi… I zašto je nad ovim narodom počinjen težak ratni zločin, čuvam se da ne upotrijebim neku težu riječ! I, najteže pitanje, imamo li mandat, imamo li odobrenje, dozvolu naše još nerođene, a već kažnjene djece da zaboravimo i da im oprostimo?
I, imamo li budućnosti bez istine, ili ćemo zamuknuti i ćutati i gledati svakog dana ono što se dešava oko nas ne tražeći, makar uz hljeb i so, odgovore zašto? Šta smo im to učinili i po kom su nas ljudskom ili božanskom pravu kaznili?
Ako mi jesmo, ako smo im nešto bili krivi, šta su im naša nerođena djeca skrivila?
I, kakav je to taj novi svijet, kakvi su to ti novi standardi, u kojima je vrhovna glupost pitati za istinu, tražiti istinu?
A ako naša vlast misli da bi nas odgovori na ova pitanja uznemirili, unijeli nespokoj u naše živote, ne moraju se mnogo sjekirati. Ionako smo uznemireni i previše, i, valjda, imamo pravo da pitamo.iskra.co
Autor: Zoran Šaponjić