Kada nekoga upitam ‘’Kako ste?’’ i dobijem odgovor ‘’Evo, životari se’’, naježim se od glave do pete. Bolje mi je i ono najnegativnije ‘’nikako’’ ili kurtoazno ‘’ne žalim se’’, pa i ono najdosadnije i ustaljeno ‘’onako kako se mora’’... Sve je bolje od tog ‘’ubitačnog’’ ‘’životari se’’. Takvima obavezno, bez trunke razumijevanja ili bojazni da će se možda uvrijediti, kažem da nisu zaslužuli da druguju sa svojim jedinim životom. Život je, dragi moji, dragulj, on nam nije dat na pozajmicu, s njim se mora biti pažljiv, mora se paziti kako se s njime postupa. Uvreda, golema uvreda je biti inertan, ili još gore površan u ulozi koja nam je dodijeljena kada smo već imali sreću da dođemo na ovaj svijet. A to je da živimo život. Da živimo, ne da životarimo! Da se suočimo sa svim njegovim izazovima, iskušenjima, da se povinujemo njegovim pravilima, ali i pokažemo zube kada se to od nas očekuje. Život nije raspust, nije ljetovanje, život, dakle, nikako ne može i ne smije biti životarenje. Suština života je shvatiti njegovu suštinu. Nije lako, mislite? Varate se, lako je ako želimo da budemo svjesni i prisutni u njegovom životu. Nisam od onih koji misle da bi pred sebe trebalo ili moralo postavljati velike ciljeve i pretvoriti se u sredstvo koje će pokušati da ih dosegne. Mnogi su se izgubili u tom pohodu, usput neminovno izgubivši i svoju dušu. Naravno da ciljevi moraju postojati, ali ja ih prije vidim kao želju i nadu za postizanje sopstvene slobode i neophodnog ličnog mira i zadovoljstva na tom dinamičnom putu kojim koračamo. Divna misao Paola Koelja ‘’Život je ono što nam se dešava dok smo obuzeti drugim stvarima’’, odlično opisuje, podstiče i savjetuje da ne smijemo biti žrtve sopstvenih ‘’prejakih’’ ciljeva. Dakle, ne smijemo velike i nedostižne ciljeve smatrati našom jedinom ‘’misijom’’ na svom životnom putu. Međutim, ono što smatram mnogo opasnijim i krajnje neprihvatljivim jeste životarenje. Potreba i želja svakog čovjeka trebalo bi da bude da iza sebe ostavi nešto vrijedno i značajno, bilo da su to djeca, vrijedna i draga prijateljstva, bilo da su neka umjetnička ili naučna djela. Dakle, mora postojati uporna i tiha čežnja, naravno, i vjera da budemo u tome istrajni i jaki. Svaki izgovor, svako odustajanje ili traženje načina za povlačenje vodi pravo u životarenje. Ima onih koji će reći da ne može čovjek da uspije u svim važnim aspektima života, da ima i karijeru, i porodicu, i prijatelje, i zdravlje. Tačno je, ne može, ali samo ako neće. Životarenje će mu sigurno pomoći u tome. Kad bismo na mnoge stvari gledali kroz statistiku ljudskih neuspjeha, ne bi nam bilo teško da zaključimo da je npr. ogroman broj brakova neuspješan. Ako iz toga izvučemo zaključak da je brak ‘’prevaziđena institucija’’ , vrsta odnosa koja je po svojoj prirodi osuđena na neuspjeh, time samo opravdavamo svoj neuspjeh ili strah da stupimo u brak i svrstavamo se u statistiku ljudskih neuspjeha. Ali, ako postoji jedan brak u kome su dvoje ljudi srećni, on obara zakon statistike. Dakle, ono što može da ostvari makar jedan čovjek dokazuje da je to mogućnost ljudske rase. Ono što može da ostvari makar jedan par, pokazuje da je to mogućnost ljudskog odnosa. Sve ostalo je samo statistika ljudskih neuspjeha u ostvarivanju sopstvenih potencijala. Birajući ponašanje, tj. ono što mislimo, osjećamo i radimo, biramo i posledice - uspjeh ili životarenje, tj. neuspjeh. Jer životarenje jeste klasični neuspjeh u svim sferama. Naš život je rezultat svih naših izbora. Ima onih koji vjeruju da različite ljude mogu da ispunjavaju različite stvari, da iz toga mogu da proizilaze različite vrijednosti, ciljevi i načini dolaska do njih. Ja u to ne vjerujem. Postoji samo šarenilo u ciljevima kojima se teži, u vrijednostima koje imaju, u načinu da bi sebe ostvarili, ali to je samo spoljašnja slika. Bazično, u svojim osnovnim potrebama, u onome što se zove ljudska priroda, ljudi se veoma malo ili nimalo ne razlikuju. U tome je suština. Jer malo je vjerovati da će onaj koji ne slijedi i ne prati svoje suštinske, bazične ciljeve i potrebe, doći do takve vrste uspjeha, da može bez dileme i rezerve reći ‘’da, uspio sam u životu i ispunjen sam’’. Bazične vrijednosti su one vječne- ljubav, istina, rad i poštovanje. Samo prateći i poštujući ih mi ćemo biti uspješni. Sve drugo je uzaludno lutanje, tumaranje i životarenje. Životarenje je bijeg u sopstvenu nesigurnost i nemoć. Nepoštovanje životnih pravila (samo mi nemojte reći da ih nema) koja su vrlo jednostavna i jasna naravno da je životarenje. Tu nema odstupanja, nema fleksibilnosti, kao što je nema ni sa fizičkim zakonima. Svako odstupanje ili remećenje je klasično i tipično udvaranje životarenju. Kakva gre’ota stavljati se na suprotnu stranu životu i biti nezainteresovani posmatrač životne utakmice! Kakva surovo kukavička odluka biti bezlična i nijema lutka na pozornici života! Kakva ponižavajuća i poražavajuća vijest da nismo prisutni ni na jednom času u školi života! Životariti, a ne živjeti- kakva ubitačna vodilja svijesti! Zato, budite živ čovjek, vrijedan ovoga svijeta koji nam je podario najvredniji poklon, a to je život. Uronite u njega i zaplivajte u svim njegovim vodama. Ne plašite se velikih talasa. Živite, ne životarite! ‘’Ne grickajte kao miš dane’’, rekao je Mika Antić. Ja sam zauvijek njegov obožavalac. I ja i moj bič, jer životarenje je kič.
(Autor je pjesnik)
Piše: Magda Paternek