I taman kada sam se onako u bunilu zapitao je li sve ovo zaista bio san, zove koleginica Duda i onako prekorno zbori: „Prošao je četvrtak, šta bi od trećeg svjetskog rata?”
Sanjao sam čudan san, imao sam dijalog sa Jensom Stoltenbergom, generalnim sekretarom NATO-a. Alijansa nam je baš sada, uoči Nove 2016. godine, uputila pismo sa pozivom za članstvo. Kao, neće da nas razdvajaju od braće Crnogoraca, pa hajde da zajedno uđemo o jednom trošku. Kažu da smo konačno preživjeli „sindrom izgubljene zemlje” – u snu mi nije bilo najjasnije da li misle na SFR Jugoslaviju ili na Kosovo – i da smo još uvijek nekonsolidovana demokratija kojoj svakako treba pomoći. Čuvši sve to, u snu mi se odmah javila ideja da napišem programski tekst „Srbija na razmeđi vjekova” o strategiji zasnovanoj na principima slobodnog tržišta, jake države i njenih vojnih i policijskih struktura, otvorene, nezavisne i aktivne spoljne politike, poštovanju tradicije, kontinuiteta i patriotizma.
„Pa to su principi karakteristični za političare desne konzervativne orijentacije”, odmah mi je priprijetio Jens Stoltenberg.
Naravno da jesu, ali šta je to falilo Englezima pod Čerčilom i Margaret Tačer, Francuzima pod De Golom i Širakom, Nemcima pod Adenauerom, Amerikancima pod Reganom ili Rusima sada sa Putinom? Uvijek ćemo mi pronaći pukotinu u oklopu svake autoritarne države u Srbiji, dragi Jense. Nije sve u sladoledu sa Kalemegdana, a osim toga, kako novine sada pišu, pola nekadašnjeg političkog establišmenta Norveške radilo je za KGB… „Sada kada gradite dobre puteve, vi ste dobrodošli u NATO”, veli mi u snu Jens. Kakve veze imaju dobri putevi i dobrodošlica u NATO, pitam ja. „Imaju, dobri putevi su važni zbog bezbjednog transporta atomskih bombi. Ne možemo da ih prevozimo po nekim džombama od puta. Sada kada u Evropi raspoređujemo dodatnih 200 nuklearnih bombi i projektila, moramo da vidimo gdje sve to i smjestiti.”
Pa stavite ih u države u kojima su i dosad bile te bombe.
„Neće moći, tamo je sve već puno. U Italiji smo imali i imamo skladišta nuklearnih raketa i bombi u Čeđi i Kjođi u provinciji Venecija, u Celu, oblast Roviđa, u Konselvu, oblast Padova, u Bolovoneu, oblast Verone, u Monte Kalveriniju, Longaru i Tormenu, oblast Vičence, u Kordovadu i Avijanu, oblast Pordenone, u Montikjariju i Gediju, provincija Breša, u Odercu i Kodonji, oblast Treviza, u Elvasu, oblast Bolcana, na Siciliji i na Sardiniji. Cijela Italija sjedi na atomskim bombama.”
I šta im fali? Piju rujno vino, i pjevaju kancone. Bombe samo čuče u skladištima. „A ne, pored objektivne opasnosti u slučaju rata, kada bi sva ova mjesta bila primarne mete udara protivnika, pravi problem su incidenti u vrijeme mira. Nuklearne bojeve glave ne stoje godinama u skladištima u očekivanju da se upotrijebe. Bombe su složeni tehnički aparati, koji zahtevaju gotovo stalnu brigu i održavanje. To znači da ako vi Srbi uđete u NATO, onda ćemo bombe koje ćemo kod vas stacionirati za slučaj rata sa Rusijom morati da prevozimo vašim putevima do centara za njihovo održavanje. A za to su nam potrebni dobri putevi.” A šta ako naši političari ne pristanu da atomske bombe rasporedite kod nas?
„Pristaće, pristaće. Pa jedan vaš nekadašnji ministar spoljnih poslova potpisao je sporazum između Srbije i NATO-a, a da vaš parlament u trenutku potpisivanja o tome pojma nije imao.”
Ali Jense, sadašnji naši političari su drugačiji od prethodnih. Patriote su. „A šta mislite da će NATO da objavljuje gdje će i koliko bombi da smjesti? Ili kada će konvoj vozila na nekom putu da prevozi te bombe? Zašto postoji vojna tajna? Problemi bezbjednosti upravljanja nuklearnim arsenalima i skladištima NATO-a nisu pitanja za lokalne političare, niti za javnost. Vi u Srbiji i danas nemate pojma o tome koliko vas je 1999. bombardovalo italijansko ratno vazduhoplovstvo: 1.378 borbenih letova u trajanju od ukupno 2.600 sati, učestvovala su 54 borbena aviona, ispaljeno 115 protivradarskih raketa ‘’harm’’ i 635 bombi sa laserskim navođenjem, potrošeno 1.300 tona goriva za snabdijevanje u letu italijanskih i savezničkih aviona. Da li je to ikada objavljeno u Srbiji? Nije.”
Ma dobro, otvorili su nam „Fijat” u Kragujevcu. Nego, Jense, kada će Pinosava pod Avalom da dobije kanalizaciju? Prije nekoliko godina naši političari su govorili da, ako uđemo u NATO, Pinosava dobija vodovod. A dobila ga je tek posle mog teksta u „Politici”. Sada mi prijatelj Patrik iz Njujorka javlja da lobira za kanalizaciju u Pinosavi tako što je na registarske tablice svog auta stavio natpis Pinosava. Da kanalizacija u Pinosavi ne čeka ulazak u NATO. „Ne znam o tome ništa, pitaću vrhovnu komandu u Monsu.” I taman kada sam se onako u bunilu zapitao je li sve ovo zaista bio san ili java, zove koleginica Duda i onako ljutito i prekorno zbori: „Prošao je četvrtak, šta bi od trećeg svjetskog rata?” Posle nje zove i prijatelj Borče iz Bitolja i pita kada će započeti treći svjetski rat. Kaže, pročitao na nekom sajtu navodno moju izjavu da pišem knjigu o trećem svjetskom ratu, koji će započeti u četvrtak. Neki četvrtak. I da ću knjigu poslati Putinu, Obami i papi da spriječim treći svjetski rat.
Čekam da vidim šta će da mi odgovore…
iskra.co
Autor: Miroslav Lazanski