U svojem sastavu Srpski odred u Zagrebu (puk) je imao četiri bataljona, bateriju topova, eskadron konjice; u 2. bataljonu su i dvije čete crnogorske.
U Zagrebu, 25. pješadijski puk bio je u službi bezbjednosti, vršio vojničke izvidnice, čuvao zgrade državne vlasti, štitio i neka zadružna preduzeća, štitio obje željezničke stanice i nekoliko skladišta.
Dolaskom u Zagreb, 2. bataljon 7. pješadijskog puka Dunavske divizije zatekao je, ovdje već načinjen, bezbjednosni raspored glavnine 25. pješadijskog puka.
Izvidnice srpske vojske su iz Zagreba poslate (do kraja novembra 1918) u Banju Luku, Prijedor, Bosansku Gradišku, Sisak, Bjelovar, Karlovac, Rijeku.
Ojačan bataljon iz 25. pješadijskog puka otišao je u Međumurje, gdje se pridružio hrvatskim bataljonima i slovenačkim dobrovoljcima, da odatle (do 24. decembra 1918) istisnu mađarske vojne snage. Potom se štab bataljona sa tri čete i polovinom konjičkog eskadrona nalazio u mjestu Čakovec, još s ojačanom četom i na položaju Donji Kraljevec – Kotoriba.
Na obraćanje Narodne vlade iz Ljubljane, koja je molila za pomoć vojske da bi branila slovenačku granicu prema Austriji, odgovorilo je (11. novembra 1918) Predsjedništvo Narodnog vijeća iz Zagreba, kako je već zatraženo da srpska vojska posjedne slovenačku granicu u Štajerskoj i Koruškoj, i da sprečava italijansko osvajanje predjela Slovenije. (…)
Na konferenciji izaslanika Mjesnog narodnog odbora Srema, u varoši Ruma (24. novembra 1918), usvojena je odluka o priključenju Srema Kraljevini Srbiji.
Na sjednici u Novom Sadu (25. novembra 1918), u prisustvu 757 u pokrajini izabranih poslanika, Velika narodna skupština usvojila je dvije rezolucije: prvom molba vladi Srbije da na predstojećoj Konferenciji mira zastupa Vojvodinu; drugom je određeno da se Banat, Bačka i Baranja, u granicama koje povuče pojbednička vojska Antante – znači, do linije Oršava, Arad, Segedin, Baja, Pečuj, Barč – proglašavaju u svakom pogledu otcijepljeni od Ugarske. Velika narodna skupština želi, rečeno je, da vlada Srbije i Narodno vijeće ujedine Srbe, Hrvate i Slovence u državi s vladarstvom srpske dinastije. Predstavnik Srba i predstavnik Bunjevaca doći će u Beograd (26. novembra 1918), tu srpskoj vladi predati doslovnu odluku i poruku Velike narodne skupštine.
U Crnoj Gori je obrazovan Centralni izvršni odbor, koji se odmah (6. novembra 1918) obratio stanovništvu proglasom: svaka kapetanija neka izabere dvojicu ličnosti, svega ih – 168, za potrebu i pravo da odluče o ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Tako se Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori sastala u Podgorici (24. novembra 1918) – nazvana Podgorička skupština – prisustvom 160 poslanika.
Saslušavši načelnu besjedu o istorijskom položaju i moralnoj visini Crne Gore u Srpstvu, te potrebe da se ujedini sa Srbijom, poslanici su izabrali odbor koji će izraditi nacrt presudne odluke Velike narodne skupštine. U podne (26. novembra 1918) poslanicima je pročitan napis odbora, pa su svi prisutni poimenično potpisali glavnu odluku; naime: srpski narod u Crnoj Gori „jedne je krvi, jezika i težnje, jedne vjere i običaja s narodom koji živi u Srbiji i drugim srpskim krajevima”, zato odlučuje da se dinastija Petrović Njegoš ukloni s prestola, a Crna Gora s bratskom Srbijom ujedini „u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića, te tako ujedinjene stupe u zajedničku Otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca”.
Velika narodna skupština je izabrala (27. novembra 1918) Izvršni narodni odbor, kojem je povjereno da se stara o javnom redu, policijskoj službi, sudstvu, obnovi saobraćaja, uređenju nastave u školama, sve dosledno ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom.
Velika narodna skupština je izabrala 18 poslanika, nazvanih deputacija, izdala im (29. novembra 1918) naročito uputstvo, punomoćje, da pođu u Beograd i pozdrave vladu i vladara i zvanično obavijeste o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom. Deputacija je došla u Beograd (9. decembra 1918) i prestolonasledniku predala (17. decembra 1918) odluku Velike narodne skupštine.
Deputacija je posjetila i predstavništva savezničkih vlada (Antante) u Beogradu i njima predala prepis odluke Velike narodne skupštine.
Iz Beograda (20. decembra 1918), deputacija je izvijestila crnogorskog kralja (nalazio se tada u Francuskoj) da se Crna Gora ujedinila sa Srbijom, a on lišen prestola.(NASTAVIĆE SE)
Priredio: Miladin VELjKOVIĆ