Prije obnavljanja crkve Svetog Luke sa manastirom u Ćelijama u Kaludri u narodu i naučnoj literaturi postojalo je samo ime crkve Svetog Luke, jer se nije znalo za konake manastira. Obnovljeno sveto zdanje naziva se Srpski pravoslavni manastir.
Poslije svršetka Drugog svjetskog rata, počev od jeseni 1948. godine, sa đacima moje generacije osnovne škole u Kaludri nastavio sam školovanje u gimnaziji u Ivangradu (današnje Berane). Pješačio sam od moje kuće do Ivangrada 12 km u jednom pravcu, što sa povratkom iznosi 24 km. Put je vodio kroz Ćelije gdje se nalazila ruševina crkve Svetog Luke. Tada nije bilo automobilskog puta, već samo uzani put za pješaka, koji je vijugao kanjonom Kaludarske rijeke od Kaludre do Donje Ržanice, presijecajući korito rijeke postavljanjem drvenog brvna, koje bi nabujala rijeka s jeseni ili s proljeća odnijela. Tada smo pješačili preko Buča, Laza i Aluga i dalje preko Ržanice konjskom sustopicom, prolazeći Mlađijanin potok i nenaseljeno Lisijevo polje. Prije Drugog svjetskog rata predsjednik Donjoržaničke opštine Tomica Čukić je organizovao proboj puta kanjonom do Kaludre. Na svenarodni tradicionalni sabor u Ćelije na Lučindan izveo je limuzinu, koja je praktično rukama ljudi izgurana. On je to uradio za uzvrat Kaludranima što su ga glasali za narodnog poslanika i predsjednika opštine. Tada je Kaludra bila po broju stanovnika, odnosno domaćinstava, veća od Donje Ržanice, a prostire se na površini od 8 kvadratnih kilometara. Na izborima za poslanika i predsjednika opštine pobjeđivao je onaj kandidat kojeg su glasali Kaludrani.
Vremenom, poslije Prvog balkanskog rata, nastalo je iseljavanje stanovništva iz Kaludre, nastavljeno poslije Prvog i Drugog svjetskog rata, tako da je danas po broju stanovnika Donja Ržanica veća od Kaludre.
Ćelije obuhvataju prostor počev od desne obale Kaludarske rijeke i pećina kanjona, šuma Rašća do Maraševog brda, Krčevskog i Dubokog potoka. Ovim brdovitim vijencima sa sjeverne strane Ćelije su zaštićene od hladnih zimskih vjetrova, dok su Rašća svojom ekspozicijom izložena jugu, tako da je na toj lokaciji prosječna godišnja temperatura najviša u regionu. Tu snijeg najprije okopni.
Ćelije su obilovale prašumom lišćara: bukve, bijelog jasena, graba i drugih vrsta, tako da su ovi geografsko-orografski uslovi bili veoma pogodni za podizanje crkve i manastira. Zahvaljujući opisanim uslovima, a posebno skrovitom mjestu, gdje nema niti puta, niti naroda, niti neprijatelja. Pored rijeke na desnoj obali i izvora pitke vode, podižen je srpski pravoslavni manastir Svetog Luke, među najstarijim srpskim kulturnim spomenicima kojeg su porušili Osmanlije. Kao trag Osmanlija u Ćelijama, na putu prema Krčevu i Zagorju, postoji izvor „Kadijina voda“ (narod izgovara – Kadina voda). Toponim govori da je na tom mjestu vjerovatno poginuo Turčin Kadija. Pećine iznad rijeke bile su isposnice ćelije za monahe i kaluđere, po čemu je Kaludra dobila naziv. Ostala je i priča da su šumu sjekli oni koji nijesu poštovali svetinje, tako da su se u njihovim porodicama dešavale nesreće. Na ovom prostoru je sveta šuma, kamen i voda. Dotično manastiru postoji česma, koju je uredio Blagoje Barjaktarović, čija je kuća najbliža manastiru. I u najdugotrajnijim sušama nikada nije presušila. Priča se da je ova voda sveta i da svaki prolaznik treba da se prekrsti kada hoće da pije ili umije lice. Ako te boli glava umij se ovom vodom sa česme proći će glavobolja! Ako te bole oči, umij se ozdraviće vid itd.
(Nastaviće se)
Piše: MIODRAG BARJAKTAROVIĆ, novinar, publicista i književnik
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.