Žabljak je prije četrdeset godina bio najznačajniji i najpopularniji planinski centar SFRJ, istočno od Slovenije. Hoteli u Žabljaku su nagrađeni najvećim jugoslovenskim nagradama u planinskom turizmu- tri “Srebrne pahulje”. Aerodrom je izgrađen 1954, kada se još živjelo na ratne kupone i “tačkice”, a aeroplan bio san. Durmitor i Tara su Uneskova svjetska baština od 1980. godine, a Man&Biosphere Reserve od 1976.
Godine 1972. nabavljeno je šest ski-liftova koji rade i danas, 1987. NP ''Durmitor'' dobio je najvišu nagradu Uneska, a 1989./'90. izgrađene su tri najmodernije žičare u to doba, ukupne dužine četiri kilometra. Tih godina broj noćenja turista prelazio je 120.000 (danas 70.000). Turistička ponuda vrhunska, a prihodi od turizma neuporedivi. Dnevni pazari su se u banku nosili u tašnama i kesama. Premijerova ekonomska politika je sve ovo sručila do prašine. Nekad su radnici Ski-centra ''Durmitor'' boravili u Austriji i Italiji na studijskim putovanjima, sada su premijer i ministar turizma na hadžiluku u Azerbejdžanu za turističko prosvjetljenje.
Vladin Razvojni fond je potrošio 4.000.000 eura za rekonstrukciju žičare-šklopocije u Savinom kuku da bi poslije šest mjeseci “renoviranja” skalamerija sagorela. Premijer telali o neophodnim stranim investicijama a u periodu od 2006. do 2010. na Žabljaku je izgrađeno oko 2.000 vikendica, tj. uloženo je najmanje 60.000.000 eura. Da li je to malo? Koliko još treba “stranih investitora” da bi se nešto pokrenulo na Žabljaku?
Već godinama nas premijer razgaljuje bajkom o osam miliona uloženih u razvoj Žabljaka. Uloženo je osam miliona u propale projekte čiji uticaj se nije osjetio, a objekti su postali primjer korupcije i investicionih promašaja, i vodenični točak o vratu Opštine.
U međuvremenu je samo mjesto doživjelo urbani fijasko, ekonomski slom, narod egzodus, a NP ''Durmitor'' sunovrat. Na Žabljaku sad živi oko 2.000 ljudi. Škola broji oko 200 đaka. Ali, da li je sve moralo ovako survati? Da li je moralo propasti i ovih 60-70 miliona? Dolazak azijatskih naftaša neće poboljšati ovu sliku, iako se mnogi brđani u svojoj lakovjernosti već tope od sreće.
Hiroviti bogati ekstremisti, tj. truli bogataši nijesu simboli održivog razvoja već dekadencije.
Neki prostodušni brđani misle da ih je Bog pomilovao i da će naftaški tajkuni rasipati dukate naokolo. Neće biti “Hej, Šeki, Šeki, tako mi Alaha…”. Nigdje ne vise obješeni komadi. Naftne mrlje sa sobom donose svoje manire i reprodukuju način sticanja bogatstva. To su azijske despotije s nekoliko begova i sa sirotinjom rajom dok naša razvojna i civilizacijska priča mora biti utemeljena na vrijednosti rada, upornosti i znanja. U zaparloženom okruženju prčvara ulaganje u jedan luksuzni hotel i obnova neke žičare neće značiti ništa, jer nema strategije razvoja. Neće biti ni tog ulaganja. Ne zaboravimo da se priča o obnovi hotela i žičara vuče naokolo iz godine u godinu, decenijama, a hoteli i žičare su postali nacionalno zastiđe.
Čuda su dio mita lakovjerne sirotinje. Baron Minhauzen, kad se obrete u stvarnosti, skupo će koštati one koji u njega povjeruju. Premijer je kobajagi uložio u skalameriju žičare Savin kuk 2.000.000, za farbanje stubova 750.000, 500.000 za pogibeljnu opremu šklopocije i, prije mjesec dana, još 300.000 za brvnaru na polaznoj stanici i neko ponovno renoviranje bez kraja i konca.
Ništa u stvari nije uloženo, sve je bilo magla i način za crpljenje novca iz budžeta. I, sada, šta preostaje, poslije 25 godina turističkog ratovanja i lomova na turističkim frontovima, nego da naš Baron Minhauzen najavi turističko super oružje od svog bizarnog pajtaša, kalife iz Azerbejdžana.
Piše: Darko Stijepović