U Zagrebu su ga austrijske vlasti uz pretres zadržale kraće vrijeme, i pustile dalje.
Pošto je srećno obavio misiju, moj otac se vratio u Crnu Goru preko novopazarskog Sandžaka, krećući se tajnim putevima i uz pratnju nekolicine srpskih komita koji su znali sve staze i bogaze preko turske granice. Tom prilikom proučio je terene kojima je prolazio, bilježeći u kartu sve podatke koji mogu imati značaja za vojnika. Čim je stigao na Cetinje, odmah je Beču vratio Orden gvozdene krune kojim je ranije bio odlikovan. Bio je to njegov odgovor na šikaniranje u Zagrebu kao izaslanika vladara Crne Gore.
Ostali smo kratko vrijeme u Šahoviću. Tu sam se ponovo srela sa pukovnikom Dušanom Popovićem, načelnikom štaba. To je bio izuzetan čovjek: hrabar, pošten, vojnik od pete do glave. Bio je veoma odan mome ocu. Pričala sam mu o zbivanjima u Bijelom Polju, o onome što sam mogla da vidim i čujem. On je mnoge pojedinosti unosio u svoj dnevnik, govoreći mi da bi trebalo da i ja revnosno bilježim sve što se zbiva oko mene. Govorio mi je da će ti zapisi jednog dana biti istorija.
U međuvremenu se iz Prijepolja putem telefona javio komandant Sandžačke brigade, Blažo Vrbica. Tražio je serdara Janka ili Popovića. Javio se Popović i dugo su razgovarali. Po izrazu Popovićevog lica mogla sam da zaključim da vijesti nisu povoljne. Poslije tog telefonskog razgovora, Popović je dugo razgovarao s mojim ocem.
Odatle odosmo ponovo u Kolašin. Negdje uz put primijetila sam grupu vojnika koja se mučila i upirala iz sve snage da iz blata izvuče top i izgura ga preko nekog potoka. Priđe im moj otac i sa svima se pozdravi. Upita ih da li bar imaju hljeba, a oni pokazaše torbe. Kao da su time htjeli da kažu da imaju sve što im je potrebno.
Štab je smješten u jednoj povećoj zgradi. Tu je danonoćno vrvilo od oficira i ordonanasa koji su svaki čas, bar se meni tako činilo, dolazili i odlazili. Tu su bili tatini perjanici Zeka Bošković, Bećir Bulatović, Stevo Roganović i Vaso Marković, koje mu je odredio kralj Nikola, zatim Stevo Vujanović, Boško Bulatović, Petar V. Lekić, Savo Vukotić, Milo Đukanović, Đuro Šoć, Šćepan Simović, Božo Novaković – svi komandiri ili komandanti, a među njima je najmlaći bio moj rođak Radovan Vukotić. Vujanovića sam zapamtila i po tome što se tih dana bio razbolio, pa sam se brinula o njemu nekoliko dana sve dok nije ozdravio. Od tada me više nije zvao „ordonans Vukotić”, već „naš anđeo hranitelj”. Boško Bulatović je imao držanje Miloša Obilića. Kao Obilić je i poginuo pri proboju Solunskog fronta. Petar Lekić, komandant mitraljeskih odjeljenja, odvažan u boju, veoma duhovit u razgovoru. Moj rođak Savo Vukotić, blagajnik Sandžačke vojske, oličenje ljepote, prožet svim onim osobinama časti i poštenja kojima su se oduvijek dičili stari Crnogorci. Milo Đukanović je prema mlađima bio familijarno strog, svi su ga voljeli i poštovali. Nikad ga nisam vidjela namrgođenog, uvijek je bio osmjehnut. Đuro Šoć, upravitelj telefona i telegrafa, uvijek otmenog držanja – hrabar i spretan, jer je uvijek uspijevao da održava telefonske linije koje su povezivale bojišta. Simović – tip crnogorskog gorštaka, naročito istrajan u radu, pronicljiv. Naš komandant stana Božo Novaković, duša od čovjeka, prosto je bdio nad svima nama. Moj rođak Radovan Vukotić, školovan u Rusiji, oficir po duši i držanju, voljeli su ga i vojnici i starješine.
(Nastaviće se)
Priredila: Mila Milosavljević