Pijanistkinja Ljiljana Vukelja, vanredna profesorka na Katedri za klavir na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu, predstavila se prvi put Kotoranima u crkvi Svetog Duha odabranim kompozicijama. Naredni dan je održala i radionicu za učenike Muzičke škole „Vida Matjan”. Jako je zainteresovana i vrlo uzbuđena zbog toga, jer nije imala prilike da čuje nekog đaka iz Kotora. Ovo je prvi put da sarađuje sa kotorskom muzičkom školom. Ujedno, ovo joj je bio prvi nastup na ovoj sceni, iako je često slušala koncerte na Don Brankovim danima muzike.
- Počastvovana sam što su me pozvali da učestvujem u kotorskoj koncertnoj sezoni, puno sam se obradovala, prije svega zato što često ljetujem u Crnoj Gori i jako često sam u publici ljetnjeg KotorArta. Uživala sam svirajući ovaj resital u ovom predivnom prostoru. Klavir je odličan, tako da umjetniku pruža veliki spektar mogućnosti i tonskih i virtuoznih - kaže Vukelja. Izvela je klasičnu „Partitu br.2 c-mol” Johana Sebastijana Baha, na koju se nadovezala pitkim notama dva stava iz svite „Kuprenov grob” Morisa Ravela, a nastup krunisala fantastičnim, izuzetno zahtjevnim 24 Prelida op. 28 Frederika Šopena.
- Polovina ovog programa je dio mog budućeg resitala za narednu koncertnu sezonu. Taj program sam nazvala „Igra”, jer je vezan za baroknu igru. Priznajem da mi je ovo prvo izvođenje Bahove „Partite”, i zbog toga sam bila prilično uzbuđena, a s druge strane mi je jako drago što sam u prostoru ove barokne crkve mogla da je izvodim. To je doprinijelo nekim novim rješenjima do kojih sam došla dok sam nastupala na licu mjesta. Šopenovih 24 Prelida su djelo koje treba da se svira i da se radi na njemu tokom čitavog života. Prvi put sam ga svirala prije 17 godina na svom završnom ispitu u Njemačkoj dok sam tamo studirala i tada je bilo to „vatreno krštenje”. Međutim, onda sam svakih pet godina ponovo obnavljala i nevjerovatno je koliko je ta kompozicija kompleksna, složena, slojevita i svaki put nađem nešto novo, nečemu se novom radujem, bukvalno - kaže umjetnica.
Pijanistkinja je plijenila virtuoznim izvođačkim tehnikama, izuzetnim poznavanjem stilova epoha, a najviše umjetničkim doživljajem, emocijom koju je prenijela na publiku. Svaka nota, svaki ton na klaviru imao je odraz na njenom licu.
- To se valjda u čovjeku probudi, možda i kad pređe određene godine. I svojim studentima to pričam, poslije 30. godine čovjek otkrije ko je i šta je, nekako kod muzičkog izvođenja, bilo da je solo-pjevanje ili je sviranje instrumenta u pitanju, čovjek dolazi do neke sopstvene istine kad pređe 30. godinu. Ta vrsta izvođačke umjetnosti je kao ljubav, nema nikakve laži i prevare, potpuno ste jasni na sceni, ko ste i šta ste, ta emocija mora da pređe iz svake note, ako izostane ta vrsta doživljaja, nisam sigurna da se čovjek bavi pravim poslom. Svakom umjetniku je najveća nagrada ta povratna energija publike - kaže naša sagovornica.M.D.Popović
Nastoji da „pomiri” koncertnu aktivnost i posao pedagoga
-Trenutno je to kod mene nekako prilično ravnopravno. Cijele prošle godine sam svirala kamernu muziku, imala sam duo sa jednim violinistom, takođe profesorom na fakultetu, svirala sam dosta resitala, a s druge strane se nekako i ta moja klasa uvećala, nekoliko izuzetnih studenata je srećom došlo u moju klasu tako da pokušavam sada da nađem neki balans, to me veoma ispunjava i čini mi se da dok predajem, dok učim i radim sa studentima, da riješim jako puno i nekih svojih nedoumica i da mi je jako dragocjen taj rad za neko lično usavršavanje, kaže Ljiljana Vukelja.