Možemo mi naći sjutra, sjutra može nas naći, nije još sve izgubljeno. Nije još izgubljena ljubav. Pođimo raširenih ruku, srca punog topline. Imamo mi snage, i dobre volje, i toplote očinske i majčinske. Ostalo je još časti, ljubavi i ljepote, imamo mi još i sreće za čovjeka, pustimo ljubav i sreću jedni za druge, jedni bez drugih nemamo sjutra, ni napretka, ni od Boga nafake. Pođimo još danas da gradimo svoju kuću, pomozimo i drugima, možemo mi izgraditi bolju kuću, možemo mi to sami, nije nam potreban svijet da o našoj kući radi i zbori. Naša kuća koju mi sagradimo može svijetu samo pomoći, u volji i nevolji. Imamo mi svoju prošlost i budućnost. Prošlost nas je naučila šta ne bismo trebali i smjeli raditi. Prošlost nam je kazala i dala da imamo svoju kuću, i svoje ime i prezime, i svoje ja. Požurimo i stići ćemo i kada stignemo da se kao braća, a i jesmo braća, i jesmo i ljudi, da se kao ljudi dogovorimo, nije se teško dogovoriti kada hoćemo. Dogovor kuću gradi, nesloga kuću razgrađuje i ruši. I koliko smo kadri i moćni i koliko nam je Bog dao snage da svi gradimo našu kuću... I donesimo neko prozor, neko vrata, neko kvaku, neko bravu, neko krov, krov s puno ljubavi i eto nam kuće za sve nas, koja će nas utopliti, koju ćemo svi čuvati i voljeti. A kada se kuća voli, voli se i čovjek, voli se i brat, i komšija, i prijatelj. Kada se čovjek voli, čovjek čovjeku prašta. I treba mnogo toga da i oprosti. Tražimo od Boga da nam pomogne, tražimo i od čovjeka da pomogne. Tražimo od Boga da nam oprosti, tražimo i čovjek da oprosti. I kod pomaganja i praštanja da se u jedno kolo ljubavi nađemo, kada se nađemo da se i zapjeva, pjesma koja će se pjevati iz srca, a da se oveseli duša, tada će čovjek saznati da mu je potreban prijatelj, drug i komšija. A da mu je dovoljno za ovaj zemaljski život parče hljeba s ljubavlju i da mu je dovoljna i jedna soba, i jedan krevet, i tada će čovjeku biti duša komotna, srećna i zorna. Sve drugo što čini čovjek, nije to za ljudsku dušu.
Danas koliko je čovjek prigrabio za sebe vidjeće da se prevario i da je pogriješio. I to da mu nije pripadalo i nije njegovo i nikada ni nije bilo njegovo nego zemaljsko i Božje i zemaljsko treba da vrati sam kući, koja je i njegova i svih nas, što će nam veliko zborovanje i vikanje i galama, ne treba nam to. Svaki čovjek zna i trebalo bi da zna galama i vika je samo da se nađe u neizlazu da ne dođe svojoj kući. A neizlaz je u optužbama, uvijek ih je i bilo, i ima ih. Počnimo da hvalimo čovjeka i da praštamo čovjeku, za hvalu i oproštaj čovjek će pobjeći od neizlaza i doći će kući. Oni koji su oprostili završili su posao i ljudski i Božji. Kome je oprošteno, treba da se dozove i prizove i da radi u korist kuće i da kući vrati makar jedan prozor ili vrata ili sve. Ne treba tu mnogo pametovanja, treba čojstva, časti i poštenja, treba i savjesti i morala. Treba da znamo kada smo se rodili i kad nas je stvoritelj dao, nije nam dao da radimo ovo što radimo. Majčino mlijeko nas opominje i majčina ljubav i očinska patnja. Ne daj Bože da nas prokune majčino mlijeko i majčina suza, a mnogo je majčinskih suza danas po zemlji prosutih. Može se anđelski, daleko bilo što će nam život đavolski. Morali bismo kuću graditi, ne dao Bog da je razgrađujemo unedogled, od đavolskog posla nigdje nije bilo sreće. I nikome nije dobro donijelo, pa neće ni nama. I šta može donijeti zlo po sve ljude, po sve majke, po svu djecu i na istočnom i na sjevernom polu zemlje. Ja znam samo za jedno nebo, drugo vidio nijesam i da čovjek ima oči, dušu i tijelo, a mnogo ljudi bez duše sam sretao i vidio. Ne bih volio da takvog imam za brata, za prijatelja, za komšiju, ne bih volio ni na put, ni u putu da se sretamo, ni da nam se pogledi sretnu. Takvi ne trebaju nikome, takvi ne trebaju kući, takvima kuća i nije kuća, takvima ne trebaju braća, prijatelji i komšije, takvi gledaju čovjeka kao robu, takvi smetaju za napredak kuće čovjeku, rodu i narodu. Pođimo još danas da nas nađe sjutra za srećnu budućnost ljudskog roda. Nije da se ne treba predati i palica i kuća boljima od sebe, i ključ od kuće. Ne treba biti zlopamtilo, naš čovjek je uvijek pružio ruku i tuđinu i neprijatelju i znao ne samo da mu oprosti nego i da ga veličanstveno pozdravi, srete i isprati. Ako Bog prašta, zašto čovjek ne bi oprostio čovjeku? Brat se ne traži u bijelom svijetu, već kod svoje majke i oca, u svojoj kolijevci, u svojoj kući. Brat će uvijek oprostiti bratu, a kolijevka svojemu čedu. A čedo nije majka rađala i srce veselila da čedo donese nevolju i muke rodu, porodu i kući, već za blagostanje kući i kućištu i ognjištu. Kaže se bolje da mi brat šamar opali, nego tuđin da me mrko pogleda. Bolje je od brata dobiti i grudu leda nego od tuđina i nebrata vino i pogaču. Uvijek i zauvijek i zanavijek se čuva, a čedo ako se nađe kod đavolje nevolje treba ga spašavati i spasiti i brat se ne smije nikada u ruke tuđincu prepustiti. Kada brata predaš tuđini i bijelom svijetu, i sam si tuđina i bijeli svijet. Ne može sve jedna majka da rodi, a čedo je uvijek čedo, a brat je uvijek brat i prijatelj bi trebalo da je kao brat, a komšija kao prijatelj i kao brat... I kad je pjesma, i kad je plač, i kad je sunce, i kad je oluja ne samo da bi trebalo nego moraju da su jedni drugima i oko i zenica. Brat je i kod imanja i nemanja uvijek brat, a kolijevka je uvijek kuća. Ko ne voli kolijevku, čedo i kuću, taj ne voli ni čovjeka. Sve za čovjeka, i sunce, i svjetlost, i molitva, i oproštaj. Sa čovjekom svuda, bez čovjeka nikuda, bez čovjeka nema na zemlji, a ni na nebu puta. Bez dobrog čovjeka nema kuće, nema ni kolijevke, nema ni hljeba, ni sunca, neće imati koga grijati, ako nema čovjeka. Za čovjeka sve i za grešnog poziv da se nađe u putu i kući da dođe, svojoj kući, svojemu ognjištu i rodu i da nosi i sreću i nafaku ljudsku i Božju. Postoji i vrijeme, postoji i sat, postoji i duša koja sve izmjeri i velikom nebu prenese i ponese. Ko ne cijeni i ne vjeruje u čovjeka, taj ne vjeruje ni u Boga, ko ne poštuje božje zapovijesti Svetog pisma tome ne treba ni kuća i nema mu pomoći ni spasa i takvi ne donosi dobra kući, ni čovjeku. Pođimo još danas da nas sjutra nađe.(Autor je pjesnik)
Piše: Vukić Garo Brajković