U Beču (3. oktobra 1918), na sjednici Carevinskog vijeća, jugoslovenski poslanici zvanično su izjavili: naš narod oduzima Austriji nadležno vlastodrštvo, prestaje njeno gospodarenje; Slovenci, Hrvati i Srbi su slobodni.
U Zagrebu, za trodnevnog savjetovanja (5, 6. i 8. oktobra 1918), obrazovano je Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, od najistaknutijih pripadnika političkih stranaka i izvjesnih stručnih saveza, ukupno – 80 ličnosti; predsjednik je Slovenac, a dvojica potpredsjednika su Hrvat i Srbin; pod njihovim prvenstvom trideset ličnosti sastavilo je Središnji odbor Narodnog vijeća, opunomoćen da bude upravni objedinilac izvršne vlasti u pokrajinama.
Narodno vijeće proglasom je objavilo (19. oktobra 1918) da je ono jedino predstavništvo građana i zahtijevalo: cjelokupan narod Slovenaca, Hrvata i Srba, na čitavom prostranstvu svoje naseljenosti, treba da se ujedini u jednu jedinstvenu, potpuno samostalnu državu.
Odranije postojeći Sabor Hrvatske i Slavonije, na sjednici u Zagrebu (29. oktobra 1918), usvojio je zaključak: razrješavaju se svi dotadašnji odnosi i veze između Hrvatske i Slavonije i Dalmacije, s jedne, te Ugarske i Austrije, s druge strane. Sabor je priznao Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast i ban im je naznačio područnim ustanove izvršne uprave.
I odmah su sastavljene pokrajinske vlade, imenovanjem povjerenika za stručne službe: u Zagrebu (29. oktobra 1918), pod predsjedništvom dotadašnjeg bana, za Hrvatsku i Slavoniju; u Ljubljani (31. oktobra 1918) za Sloveniju; u Sarajevu (1. novembra 1918) za Bosnu i Hercegovinu; u Splitu (2. novembra 1918) za Dalmaciju.
Predsjedništvo Narodnog vijeća (31. oktobra 1918. i sledećih dana) obavijestilo je vlade Saveznika (Antante) da su jugoslovenske pokrajine, izlazeći iz raspadnute Austrougarske, načinile sopstvenu političku zajednicu, nazvanu Država Slovenaca, Hrvata i Srba.
Ulogu i smjer Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba podrazumijevaju pregaoci u Vojvodini povoljnim i za sopstveno političko djelanje; osnovali su Odbor Bunjevaca u Subotici (20. oktobra 1918) i Srpski narodni odbor u Novom Sadu (3. novembra 1918). I prema proglasu Srpskog narodnog odbora (11. novembra 1918) izabrani su predstavnici Srba, Hrvata, Bunjevaca, Slovaka i Rusina u Banatu, Bačkoj i Baranji da okupom obrazuju narodnu skupštinu.
Oslobađanje djelotvorno ali nespokojstvu plitko otporno, prijetnje miru i bezbjednosti društva širom u naponu. Austrougarska vojska, već klonula na frontovima, rušilački zadire kuda prolazi, dok odranije odmetnuto ljudstvo, zvano zeleni kadar, okolo luta, pljačka u selima, razorstvom opkoljava neke gradove.
Slava i ponos pobjednika, no golemo i nužno da se uokvire i štite miru predati konačni ishodi dugotrajnog ratovanja.
U cjelokupnom napredovanju savezničkih vojski sa Solunskog fronta, srpska vojska oslobađa Otadžbinu. U gonjenju neprijatelja ona će nastupiti i kroz jugoslovenske krajeve sa dvojakim ciljem: da se spoji sa narodnim pokretom u poduhvatu jugoslovenskog ujedinjavanja, da izvrši svoj udio i ulogu u ostvarivanju odredbe Vrhovnog savjeta Antante o završetku rata savezničkom pobjedom nad Centralnim silama.
Odista, gdješto ugroženu a većma ometanu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, da bi preuzela ustanove vlasti i sazdala sopstven poredak, koliko omogućava samopouzdanje, uporedo oxrabruje i očekivanje namah zatražene pomoći Srbije, prije svega vojskom za odbranu cjelosti narodnih pokrajina, jer osvajački upadaju odredi italijanske vojske i družine austrijskih nacionalista.
Francuski general, komandant savezničkih vojski na jugoistoku Evrope, poručio je (30. oktobra 1918) vrhovnoj komandi srpske vojske: bilo bi korisno da pojedina odjeljenja srpske vojske pređu Dunav, Savu i Drinu, pa redovan izvještaj o ratovanju oglasi njen prodor na zemljište Austrougarske.
Načelnik štaba vrhovne komande naredio je (3. novembra 1918) da 1. armija dijelom svojih jedinica pređe Dunav i Savu, u Banat i Srem, a 2. armija da uputi odred u Bosnu.
Vrhovna komanda primila je (5. novembra 1918) u Nišu, poslanu iz Soluna (3. novembra 1918), poruku komandanta savezničkih vojski: srpska vojska da se spoji sa jugoslovenskim nacionalnim pokretom u Austrougarskoj radi sadejstva protiv Centralnih sila; upravo, da jedinice krenu i pođu u Banat i Bačku, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i drugdje u jugoslovenske oblasti.(NASTAVIĆE SE)
Priredio: Miladin VELjKOVIĆ