Iz Pljevalja krenusmo u Čajniče. Čim smo stigli, odmah sam otišla u hram Presvete Bogorodice da se pomolim Bogu za dobro zdravlje i snagu vojnicima da istraju u predstojećim borbama. Tu, u Čajniču, neočekivano, nađoh Đura Vukotića, brata od strica. On je ovdje komandant mjesta. Preživio je mnoge rane, stekao mnoga odlikovanja, a pod Skadrom zamalo i glavu da izgubi. Đuro je bio nenadmašni pripovjedač. Bio je veoma maštovit čovjek, ali nijedno njegovo kazivanje nije bilo plod mašte. To su bili stvarni događaji, on im nije dodavao nijedan detalj. I stariji su ga rado slušali.
Te večeri, dok smo sjedjeli pred zgradom komande mjesta, čuli smo neobično zavijanje koje je ličilo na čudan krik životinje. Osluškivali smo, ali niko pouzdano nije mogao da kaže šta bi to moglo biti. Mog strica to zavijanje podsjeti na jedan događaj iz minulog rata s Turcima, kada su naši vojnici osvojili Drač.
– Kad su naše trupe ušle u Drač zarobile su tamošnju tursku posadu i odmah organizovale našu vlast – počeo je Buro. – Postavljene su i straže. Predostrožnost je bila na visini, disciplina u vojsci gvozdena, a ponašanje prema stanovništvu uljudno.
Već sjutradan, čim je sa straže smijenjen vojnik koji je bio na tvrđavici, raportirao je dežurnom oficiru da je te noći čuo neko zavijanje, ali je siguran da to nije glas životinje, već možda nekog čovjeka koji se javljao ispod zemlje ili iz tvrđave sa čijeg je dijela osmatrao okolinu. Blijed kao krpa, stražar je rekao:
„Siguran sam, gospodine poručniče, da su to avetinje!”
„Kakve avetinje! Šta ti pada na pamet?”, ljutnu se oficir.
„Lijepo, gospodine poručniče. Avetinje, nego šta! Utvare! Nisam ih vidio, ali su svu noć zavijale. Učinilo mi se, najprije, da su to glasovi životinje. Osluškivao sam, naprezao se da bolje čujem, da uhvatim taj glas. I, začudo, on bi mi nekako izmicao, ali samo za nekoliko trenutaka, pa bi se opet javio...”
„Tebi se to samo pričinilo!”, rekao je poručnik. „Da se, možda, nisi uplašio na stražarskom mjestu?”
„Znate da nisam plašljiv, gospodine poručniče. Bili smo zajedno u bojevima. Ne plašim se, ali ovo što se dogaća u tvrđavi nešto je što može da uplaši stražare. Siguran sam. Uostalom, pođimo zajedno tamo, pa ćete i vi čuti. U jedan mah mi se učinilo da će zidovi da se rasklope i nepoznati jurne na mene...”
„Ne pričaj to više nikome, smijaće ti se vojnici!”, reče oficir. „Avetinje? Šta kažeš!? Znaš li u kom vremenu živimo?”
Vojnik je pozdravio i otišao na odmor. Nikome nije rekao ni riječi, ali je bio sasvim siguran da se nije prevario...
Posijedali unaokolo netremice, slušamo mog brata. Priča je sve uzbudljivija, a rasplet se ne nazire. Ni pripovjedač ne žuri:
– Možda bi stvar pala u zaborav da sjutradan novi stražar nije istom oficiru ponovio priču. Prije nego što je susreo dežurnog oficira, vojnik je nekolicini iz čete ispričao šta je te noći čuo, pa se glas o avetinji u tvrđavi širio kao požar. Za nekoliko minuta to je bila opšta tema. Naravno, znatan dio vojnika nije u to povjerovao, pa je i ovaj stražar neslavno prošao kao čovjek koji izmišlja koješta.(Nastaviće se)
Priredila: Mila Milosavljević