Moj brat Đuro je u vrijeme osvajanja Drača bio sa srpskim trupama kao obavještajni oficir crnogorske vojske.
Sutradan po dolasku u Čajniče obišla sam bolnicu u kojoj su smješteni naši ranjenici. O njima su uglavnom brinuli ruski ljekari i ruske medicinske sestre. Upoznala sam sestru Valentinu koja je bila kao na krilima: letjela je od kreveta do kreveta i svakom ranjeniku upućivala po osmijeh i blagu sestrinsku riječ ohrabrenja i nade...
Ostala sam u bolnici da pomognem pri operaciji jednog sedmogodišnjeg dječaka kome je izvađeno zrno iz desnog ramena. Njegovi roditelji, koji su stajali u hodniku brižno iščekujući ishod operacije, htjeli su da mi poljube skute kad sam im rekla da je mališan sve lako podnio i da će za dan-dva biti kod svoje kuće.
Otac mi je dopustio da odem do Metaljke kako bih vidjela rođake. Konj je krenuo kasom, ali sam ga nekako smirila. Zatekoh, usput, vojnike, umorne od prenošenja municije. Sanduci su bili pored njih. Tražila sam da mi na konja natovare dva sanduka. Povratih se još jednom, pa još jednom i tako konj prenese nekoliko teških sanduka. One lakše mogli su i sami. Bili su mi veoma zahvalni na ovoj maloj pomoći. Našla sam rođake. Popričali smo malo o prošlim danima, o borbama u kojima su učestvovali. Bili su zabrinuti onim što dolazi.
Stigoše i oni crni dani sa sve tragičnijim vestima: pritisnuta sa tri strane silnom nemačkom, austrougarskom i bugarskom vojskom, srpska vojska je počela da se povlači. Dopriješe vijesti da su Bugari udarili nož u leđa srpskoj vojsci, da su presjekli glavne komunikacije prema Nišu, Skoplju i Solunu i da zbog toga srpska vojska mora da krene preko Kosova prema Crnoj Gori. Uto stiže mom ocu ona istorijska depeša srpske Vrhovne komande:
Ako Crnogorska sandžačka vojska uspije da spriječi prodiranje protivnika od Višegrada na Uvac–Prijepolje–Sjeničke položaje i Novi Pazar i time ne dozvoli da se javi srpskoj vojsci u bok i pozadinu, ona se srpstvu odužila.
Na ovo je serdar Janko Vukotić odgovorio:
Neka Vrhovna komanda ne vodi brigu: Crnogorska sandžačka vojska riješena je da se do poslednjeg vojnika žrtvuje a da ne dozvoli neprijatelju da se javi bratskoj vojsci u bok, a još manje u pozadinu.
Odmah zatim naredio je da se štab pripremi za pokret.
Pred polazak, u noći koja je lagano osvajala, okupiše se čajnički prvaci. Moj otac im govori da mora da krene na položaje odakle će štititi odstupnicu srpskoj vojsci, a da će uskoro s Kozare stići komandant Pavle Vujisić sa svojim štabom.
Srpski živalj, koji se bejaše okupio oko svojih predstavnika, slušao je ove riječi s velikom zabrinutošću.
– Mi ostajemo bez zaštite! – čuju se glasovi. – Šta će biti s nama? Ako vojska ode, upašće Švabe i poklaće nas! Nama, znači, nema spasa. Mi smo žrtvovani. Jadna naša djeca...
Jadikovke su bile sve glasnije, slutnje sve crnje. Tu se zatekoše i neke žene s djecom. Žene zaplakaše, potom i djeca, i začas se sve pretvori u strašan prizor.
– Ne daj nas, Janko! – viknu neka žena s dvoje djece u naručju. – Ko će štititi našu djecu kad ti odeš...
(Nastaviće se)
Priredila:
Mila Milosavljević