Dokle god pogled dopire, golo drveće s ukočenim granama bez ijednog lista. U vazduhu se osjeća poraz. Do skoro skriveni raskošnim zelenilom, iz zadnjih dvorišta kuća izranjaju olupine kola, razvaljeni frižideri, mašine za veš i ostali krš, kao ljudi zatečeni sa spuštenim pantalonama.
U toku je predizborna predsjednička kampanja u SAD, doba kada se istina govori rijetko ili nikako i kada se ne pominju veliki problemi. Svako zabrinut zbog toga što se u ovoj zemlji dnevno dogodi više od jedne masovne pucnjave, koja u prosjeku ostavi četvoro ili više ranjenih ili mrtvih; zbog toga što je samo u 2015. bilo više od 60 pucnjava u školama; zbog toga što je stopa ubistava vatrenim oružjem 30 puta veća nego u Velikoj Britaniji, gdje je nošenje oružja strogo regulisano; zbog toga što prodaja vatrenog oružja u Americi čak i sada, posle masakra u San Bernardinu, obara sve rekorde – svako ko je zabrinut zbog toga pomislio bi da će republikanci konačno, ipak, ozbiljno progovoriti o tom problemu. Ali ne, oni nastavljaju da porodicama ubijenih poručuju da će se moliti za njihove najmilije, dok ostalima kažu: kada ne bi bilo zona zabrana nošenja vatrenog oružja i kada bi svi neprekidno bili naoružani, masakri kao što su oni u Parizu, Oregonu, Koloradu i Kaliforniji ne bi bili tako krvavi. Što se tiče njihovog uobičajenog argumenta da je riječ o mentalnim bolesnicima, a ne o dostupnosti oružja ljudima, složiću se da su napadači ludaci, ali to su i političari i glasači koji su im dozvolili da svoje kuće pretvore u skladišta oružja projektovanog sa samo jednim ciljem – da pokosi što više ljudi. Obožavaoci oružja zaboravili su osnovno pravilo ljudskog suživota: ne maši mi pištoljem ispred nosa.
Buditi se svakog jutra s pomišlju na Donalda Trampa koji obećava da će duž granice sa Meksikom izgraditi najduži zid posle Velikog kineskog i da će deportovati više ljudi nego Staljin i Hitler; na milozvučnog dr Karsona koji je riješio tajnu egipatskih piramida i poredi sirijske muslimanske izbjeglice s “bijesnim psima”; na senatora Rubia, koji misli da su septembarski napadi i nedavni masakr u Parizu dio božije promisli; i na Teda Kruza, koji želi da na Kip slobode okači znak “Samo hrišćani” – buditi se s mišlju da se oni možda baš sada rukuju s vašim komšijama, trebalo bi da znači da su nam životi ovih dana veoma uzbudljivi, ali iz nekog razloga nije tako.
U stvari, sve rjeđe srećemo predsjedničke kandidate. Nekada ih je bilo teško izbjeći. Sjediš kod frizera, a Džorddž Mek Govern ili Ričard Nikson ulaze u salon i pružaju ti ruku. Danas radnim danom odeš u šoping mol i šta vidiš? Samo tinejdžere koji su zbrisali iz škole, starije parove koji su došli da se ugriju i prodavce koji se smrtno dosađuju u praznim prodavnicama. Kada bih viknuo: “Gdje je Hilari Klinton?”, pogledali bi me kao da sam lud. U mom malom gradu vidio sam samo jedan Trampov i jedan Karsonov plakat, ne računajući jedan za McCain/Palin koji je zalijepio neki šaljivdžija ili možda pravi nostalgičar za ovim velikanima Republikanske partije.
Ne pomaže ni medijsko praćenje izbora, jer je sasvim nerealno. Američki mediji se prave da imamo posla s principijelnim ljudima koji nude promišljena rješenja za naše probleme i da su glasači dobro obaviješteni i dobronamjerni Amerikanci, a ne gledaoci Foks televizije koji nikad ne pale radio. „Dobio je lobotomiju od Rush Limbaugh, Glenn Beck, Sean Hannity i Michael Savage“ – tako moj prijatelj opisuje svog komšiju. On hoće da kaže da je to čovjek koji misli da je Obama musliman ili komunista, da planirano roditeljstvo komada živu djecu i prodaje njihove djelove i da su Adam i Eva u raju imali ljubimca dinosaurusa.
Sve zemlje imaju glupake i prevarante u politici, ali se nijedna ne ophodi prema njima s takvim poštovanjem – ili kukavičlukom. Šarlatan koji u jutarnjem nedjeljnom programu tvrdi da je globalno zagrijevanje izmišljotina i da naučnici lažu, ili da bi bogataše trebalo osloboditi poreza, jer bi se onda njihovo bogatstvo prelilo na ostale, nailazi samo na poštovanje i blagu upitanost novinara. Nema nikoga da mu kaže da je to što govori opovrgnuto na mnogo načina, na primjer ekonomskom teorijom o konju i vrapcu: ako konju daješ dovoljno ovsa, u njegovoj balegi će ostati ponešto i za vrapce.
Svi kandidati kažu: baš me briga za posledice. Njih ne zanimaju ni prošlost ni budućnost. Posmatrač sa strane bi se sigurno čudio zašto naše predsjedničke kandidate niko ne pita kako ćemo izbjeći sudbinu svih prethodnih imperija i nacija koje su se borile protiv cijelog svijeta (imajući u vidu mnoge ratove koje smo vodili i one koje nam oni preporučuju za ubuduće)? Ali mi ne očekujemo da će im iko postaviti to pitanje, kao ni ono o ratnom profiterstvu, o pronevjeri milijardi dolara poreskih obveznika u Iraku i Avganistanu; ili o Saudijskoj Arabiji, Turskoj i našim drugim takozvanim saveznicima na Bliskom istoku kojima smo prodali oružje za više desetina milijardi dolara, a koji podržavaju džihadiste u Siriji; ili o američkoj industriji oružja i njenim sve većim profitima; ili o njihovim kolegama kandidatima koji huškaju na nasilje prema ilegalnim imigrantima i muslimanima. Nema više pozivanja na odgovornost u našem političkom sistemu, gdje se nesposobni, prevaranti i ratni zločinci ne samo bogate već ih ljudi salijeću sa svih strana i traže savjete od njih, što ubija svaku nadu da će ijedna od tih pogubnih i samoubilačkih politika biti napuštena.
“Tata zna najbolje“, tako autokrate širom svijeta govore svojim sledbenicima da bi ih održali u stanju djetinje bespomoćnosti i neznanja. Zato Donald Tramp – čiji ljubitelji zabalave kad ga čuju i izvjesno su pali u zanos kada je aktivista pokreta ‘’Crni životi su važni’’ (Black Lives Matter) izjavio da su ga na jednom protestu šutirali, udarali i davili – može da izrazi žaljenje samo zato što se prema njemu nije još grublje postupalo. I on nije jedini – ne zaboravimo Kruza. Njihove gorljive tirade podsjećaju me na nacionaliste u Jugoslaviji tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Repertoar i rječnik svih branitelja ognjišta su uvijek isti. Odakle god dolazili, oni zvuče isto, a često i izgledaju isto.
Prijatelji me uvjeravaju da ni Tramp ni Kruz nemaju šanse da pobijede na izborima i sklon sam da im vjerujem. Ali kada pomislim na Jugoslaviju, sjetim se kako su mnogi pametni i pristojni ljudi pošli za jednim ogavnim nacionalistom i pokušavali da me ubijede da je u teškim vremenima potrebna čvrsta ruka, da je taj momak možda malo neotesan, ali je pošten i da u ovom istorijskom trenutku svi treba da stanemo uz njega. Moja draga tetka me je čak ubjeđivala da je Milošević zgodan čovjek. Zanijemio sam. Pomislio sam da nisam dobro čuo, pa sam je zamolio da ponovi. Zamislite da vam rođena majka ili sestra kažu da je Donald Tramp – baš sladak.
Prevela: Slavica
Miletić
Peščanik.net
Autor: Čarls Simić