Oko šest sati ujutro 1. juna 2015. na plaži grčkog ostrva Lezbos začulo se udaljeno brektanje vanbrodskog motora. Uskoro se na mirnoj površini vode ukazala crna tačka – gumeni čamac sa dvadesetak putnika. Dok su se približavali plaži Eftali na sjevernoj obali ostrva, putnici su dizali ruke i uzvikivali: „Alahu akbar!“ („Alah je veliki“ na arapskom).
Nije prošao ni cio sat, a prispjela su još dva čamca. Putnici su većinom bili iz Sirije, Avganistana i nekoliko afričkih država. Plovidba od desetak kilometara udaljene turske obale bila je poslednja etapa njihovog dugog puta. Ovdje su prvi put kročili na tlo Evrope.
Oko 25 kilometara dalje, u selu Kerami Kalonis, pedesetsedmogodišnji sveštenik grčke pravoslavne crkve Stratis Dimu, visok čovjek sjajnih plavih očiju, saznao je da su pristigle nove izbjeglice.
Otac Stratis je odmah izašao iz kuće i zaputio se u zgradu u kojoj se nalazi „Agalija“ („zagrljaj“ na grčkom), dobrotvorno društvo koje je osnovao 2009. godine da bi pružao pomoć migrantima. Napravio je sendviče i iznio boce s vodom za pridošlice koji su pješice pristizali u selo. Grčki zakon zabranjuje da im se organizuje transport zato što su nelegalno ušli u Grčku.
Otac Stratis, koji uz sebe uvijek ima bocu kiseonika zbog poteškoća s disanjem, kaže da je njihova organizacija podijelila više od 60 tona hrane koju su donirali mještani i obezbijedila pomoć za više od 10.000 izbjeglica.
– Nedavno su u selo došle tri žene – dvije od njih u drugom stanju. Sve tri su se usput razdvojile od muževa i djece. Pomogli smo da se porodice ponovo spoje. Suprug jedne od žena mi je prišao i poljubio me. Ljubav ne zna ko je koje vjere. Kao što kaže Sveti Pavle u Poslanici Korinćanima: „Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni ili praporac koji zveči“ – kazao je on.
U mnogim zemljama Evrope hrišćanske crkve i humanitarne organizacije imaju važnu ulogu u pružanju pomoći izbjeglicama i migrantima. Ali to nije slučaj u Grčkoj, gdje se crkva ne ističe dobrotvornim radom u ovoj oblasti, a neki od njenih predstavnika tvrde da su muslimanski migranti opasnost za zemlju.
Ipak, neki od sveštenika idu stopama oca Stratisa, koji je 2. septembra 2015. preminuo od raka pluća. Umro je onog dana kada je na plaži na obali Turske pronađeno tijelo Ajlana Kurdija, trogodišnjeg sirijskog dječaka čija je smrt postala globalni simbol izbjegličke tragedije, pošto je njegova fotografija obišla svijet.
Pružanje pomoći ljudima koji bježe iz ratom zahvaćenih zemalja Bliskog istoka, s juga Azije i iz siromašnih zemalja Afrike ovi sveštenici shvataju kao svoju hrišćansku dužnost.
Monah i izbjeglica
Otac Hrizostom Hadžinikolau, star 41 godinu, pripada monaškoj zajednici u manastiru na Svetoj gori na sjeveru Grčke. Tamošnji monasi žive povučeno i vjeruje se da su veoma konzervativni. Ipak, otac Hrizostom je sklopio neobično prijateljstvo sa Amintom Fadulom, dvadesetdevetogodišnjim sirijskim advokatom koji je učestvovao u demonstracijama protiv predsjednika Bašara al-Asada i morao je da pobjegne iz zemlje 2013.
U maju ove godine, u jednom kafeu u Solunu, monah, visok čovjek prodornog pogleda odjeven u crnu mantiju, i Fadul, u plavoj jakni, uvijek s telefonom u ruci, ispričali su kako je počelo to neobično prijateljstvo.
Početkom 2014. godine, otac Hrizostom je otišao u posjetu manastiru Svete trojice na Hejbeliadi, malom ostrvu u blizini Istanbula, gdje je upoznao Fadula koji je takođe pravoslavni hrišćanin. Polovinom prošle godine, Fadul je stupio u vezu sa monahom i zamolio ga da mu pomogne da legalno uđe u Grčku, jer više nije mogao da produži vizu za boravak u Turskoj. Otac Hrizostom se obratio grčkim vlastima, ali vizu nije uspio da dobije. Onda je Fadul odlučio da uradi ono što su hiljade drugih već radili – da plati šverceru, u njegovom slučaju 1.250 eura, da ga prebaci u Evropu.
Uoči Božića, tačno u ponoć 23. decembra 2014, ukrcao se u gumeni čamac u blizini Kušadasija na turskoj obali sa još 36 ljudi iz Sirije, Iraka i Kameruna. Pošli su na opasno putovanje do grčkog ostrva Samos. U jednom trenutku Fadul je pogledao mapu na mobilnom telefonu i shvatio da su predaleko od obale i da sa gorivom koje im je ostalo ne mogu stići do kopna.
– Mislio sam da ćemo se svi podaviti – sjeća se Fadul.
U petnaest do tri je poslao poruku ocu Hrizostomu i molio ga da pošalje spasilački helikopter.
Onda je priču nastavio otac Hrizostom.
– Ja sam tada bio u Florini, mom rodnom selu na sjeveru Grčke, bilo je Badnje veče. Pozvao sam jednog čovjeka na Samosu i on mi je objasnio da u to doba nije moguće poslati helikopter ili spasilački brod. Takođe, pitali bi kako sam znao za izbjeglice, možda i optužili da sam umiješan u šverc ljudi. Nisam mogao da učinim ništa osim da se molim – kaže on.
Amint se sjeća – Usred noći čamac je udario u stijene. Našli smo se u vodi. Bilo je mračno. Plivao sam iz sve snage i najzad stigao do obale. To je bilo pravo čudo – prisjeća se on.
Otišao je u Solun i pronašao sklonište u kući oca Hrizostoma. Sada uči grčki na gradskom univerzitetu i sprema se da podnese zahtjev za politički azil i ostane u Grčkoj.
Otac Hrizostom kaže da bi pomogao Fadulu i da nije bio hrišćanin.
– U Poslanici Galatima Sveti Pavle kaže „Nema tu Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškoga roda ni ženskoga“ – kaže sveštenik.
„Počinjemo da ih se plašimo“
Moglo bi se očekvati da će se svi hrišćanski sveštenici pridržavati Isusove zapovijesti „Ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe“ i pomagati izbjeglicama. Ali to nije uvijek slučaj. Mitropolit solunski Antim je jedan od najpoznatijih predstavnika crkve u grčkim medijima. U svojim propovijedima često je govorio protiv migranata.
Kada smo se susreli u njegovoj kancelariji, rekao mi je da muslimanske izbjeglice predstavljaju opasnost za vjeru Grka.
– Nažalost, više nema glasova otpora najezdi koja traje i ima za cilj da udalji vjernike od pravoslavne hrišćanske vjere – i pogubi one koji se ne pokore. Ovo što džihadisti danas rade, to se ni u srednjem vijeku nije radilo. Kada čujemo da među imigrantima ima ekstremista, počinjemo da ih se plašimo – kaže on.
Kad smo ga podsjetili da Sveto pismo uči da strancima treba pomoći, Antim je imao spreman odgovor.
– Tako je! Uči nas da pomognemo, a ne da stradamo s njima. Dobri Samarićanin je pomogao povrijeđenom neznancu, previo mu rane, odveo ga u gostionicu i čak mu platio smeštaj. Ali nije ga primio u svoju kuću – navodi on.
Mitropolit Antim nije jedini visoki zvaničnik crkve koji zastupa takve stavove. Retorika mitropolita pirejskog Serafima je ksenofobična i rasistička. U maju 2015. on je svim crkvama u Pireju uputio pismo u kojem napada antirasističke zakone i odluku da se u Atini gradi džamija. Mitropolit Serafim se nije odazvao upućenim pozivima za intervju.
Jedan od sveštenika koji su ustali protiv ksenofobije je pedesetpetogodišnji otac Prokopije Petridis, pomoćnik episkopa nikejske eparhije u Atini. Do 2009. godine bio je vikar Crkve Svetog Pantelejmona u grčkom predgrađu istog imena, u kojem živi veliki broj imigranata.
Taj dio grada je uporište ekstremne desničarske stranke Zlatna zora. Krajem 2007, grupa mladih ljudi – za koje se kasnije pokazalo da su pripadnici Zlatne zore – došla je u crkvu i tražila od oca Prokopija da potpiše peticiju za protjerivanje stranaca iz njihovog kraja.
– Odgovorio sam im da kao svešteno lice to ne mogu da potpišem – rekao je Petridis, okružen mačkama u svom stanu ukrašenom brojnim ikonama.
Ekstremni desničari su započeli žestoku kampanju protiv oca Prokopija.
– Počeli su verbalni napadi i klevetanje. Prijetili su da će doći na nedjeljnu liturgiju i napraviti probleme. Verbalno su me napadali na ulici: „Idi odavde. Ti si doveo strance“ – sjeća se on.
Otac Prokopije kaže da je imao „načelnu“ podršku arhiepiskopa, ali ne i drugih sveštenika.
– Bio sam potpuno usamljen u crkvi, dok su me obični ljudi podržavali – rekao je.
Sporedna uloga Srpske crkve
Ogromna većina izbjeglica i migranata koji stižu u Grčku nastavlja put u zapadnu Evropu kroz Makedoniju i Srbiju, do Mađarske koja pripada šengenskoj zoni.
Prema podacima evropske organizacije Frontex za prvih osam mjeseci ove godine više od 155.000 migranata je prešlo iz Srbije u Mađarsku. Beograd, glavni grad Srbije, postao je važna stanica na njihovom putu preko zapadnog Balkana.
Ali, kao i u Grčkoj, Srpska pravoslavna crkva nije u središtu inicijativa da se izbjeglicama i migrantima pruži pomoć. Najveći dio pomoći obezbijeđen je zajedničkim snagama lokalnih dobrotvornih organizacija, kompanija i dobrovoljaca.
Kao i njegove kolege u Grčkoj, otac Branislav Jocić, pomoćnik direktora dobrotvorne organizacije Beogradske arhiepiskopije, naglašava da crkva pruža pomoć svim ljudima kojima je potrebna bez obzira na to odakle potiču.
–U crkvenoj narodnoj kuhinji svakog dana se podijeli 1.800 obroka, ne samo migrantima već i nezaposlenim i siromašnim Srbima, kaže otac Branislav.
On kaže da Srpska pravoslavna crkva nije dovoljno bogata da učini više za migrante.
– Nikome ne uskraćujemo pomoć, ali jednostavno nemamo dovoljno sredstava – kaže on.
Pastirska briga
Okolina Subotice, grada koji se nalazi 160 kilometara sjeverno od Beograda, poslednja je stanica u Srbiji na izbjegličkom putu preko zapadnog Balkana. Ovaj region je privukao pažnju medija kada je Mađarska podigla ogradu na granici da bi spriječila priliv izbjeglica i migranata.
Izbjeglicama pomaže Tibor Varga, protestantski pastor u Subotici već 25 godina. Sastali smo se kod napuštene ciglane na periferiji grada, gdje se ljudi odmaraju prije nego što će pokušati da pređu u Mađarsku.
PIŠE: Kostas Kukumakas