Jedna od ciničnih definicija demokratije glasi da je to sistem koji garantuje da izbori neće donijeti vladu bolju od one koju birači zaslužuju. Da li, shodno tome, Amerikanci zaslužuju da im predsjednik (eventualno) bude Donald Tramp?
Ekscentrični 69-godišnji tajkun (”Forbs” ga procjenjuje na četiri milijarde dolara), u središtu je ne samo američke nego i globalne pažnje od juna, kada je objavio kandidaturu za predsjedničku nominaciju Republikanske partije. Od tada dominira u ovoj, preliminarnoj fazi najdužeg političkog maratona na svijetu (izbori u novembru). Na način koji izaziva zgražanje najvećeg dijela i američke i svjetske javnosti, koja se s razlogom pita zar na političkoj sceni najveće sile koja sebe smatra i najuzornijom demokratijom – nema nekog boljeg?
Ima, naravno, ali Tramp je, između ostalog, i proizvod naročitog sistema na koji Amerika bira svog lidera. Za predsjedničku trku tamo može da se kandiduje ko god hoće. U procesu koji u modernim vremenima traje čak oko dvije godine, prvo se u tamošnje dvije partije vodi bitka za nominaciju, da bi tek onda počeo izborni duel pretendenata demokrata i republikanaca za ulazak u Bijelu kuću (ili ostanak u njoj).
Tramp je bez sumnje ovu kampanju učinio jednom od najvulgarnijih u ovom vijeku, konstatuje popularni portal ”Politiko”. Ne drži se političkog bontona od samo početka, a prošlog ponedjeljka je baš prekardašio, predloživši zabranu ulaska muslimanima u SAD.
Toliko daleko dosad nije otišao nijedan američki političar. Njegovo raspirivanje ksenofobije osuđivano je i prije toga (kad se založio da se na granici sa Meksikom podigne ”veliki i lijep zid”), ali ovoga puta svakako su pomjerene granice šta jedan političar smije da izgovori.
Trampa su, doduše, komentatori liberalnih američkih medija zbog ovoga obilježili kao ”fašistu”, njegov stil je upoređen sa stilom Musolinija, ali ono što je zapanjujuće, to je da je Tramp vodeći kandidat za predsjedničku nominaciju svoje partije. U ovom momentu ga podržava 35 odsto republikanaca i njegov rejting je dvostruko veći od najbližeg rivala, senatora Teda Kruza.
To, doduše, nije garancija da će biti pobjednik: njegove stvarne šanse biće poznate tek kada (u februaru) počne glasanje u partijskim organizacijama federalnih država, dok je proglašenje kandidata zakazano za sredinu jula. Politički eksperti kažu da su veće od nule, ali manje od 20 odsto. Ono što je, međutim, sasvim izvjesno, to je da uameričkoj političkoj istoriji predsjedničku nominaciju nije dobio niko ko je makar približno nalik Trampu.
Šta je objašnjenje za fenomen Donalda Trampa? Po jednima, put mu je popločala politika republikanske partije, njeno pomjeranje ka ekstremnoj desnici otkako je predsjednik 2008. postao Barak Obama. Drugi elemenat su američke realnosti i globalna kretanja.
Kad je o prvom riječ, to je činjenica da je američka bijela većina na putu da postane manjina: međaš u tom pogledu bila je 2012., kada je po prvi put rođeno više ”etničkih” beba nego ”anglosaksonskih”. Već više od deceniju, zatim, Amerika ne uspijeva da riješi problem ilegalne imigracije- riječ je o 11 miliona ”ilegalaca” koji su u potrazi za boljim životom nekako stigli do ”obećane zemlje” i u njoj grade svoje živote u stalnom strahu da će im imigracione vlasti zakucati na vrata.
Tramp zatim igra na kartu američkog straha od terorizma: trauma od 11. septembra 2001. još je veoma jaka. SAD, uostalom, još od tada vodi sveobuhvatni ”rat protiv terora”, u kojem, uprkos svojoj sili, ne uspijeva da pobijedi: terorističke prijetnje su danas, stvaranjem Islamske države, postale još veće.
Kako god bilo, Tramp je proizvod trenda koji jača i u Evropi – jačanja radikalne desnice. Nije li, uostalom, prije neki dan francuski Nacionalni front na lokalnim izborima pobijedio u šest od 13 regiona. Američki radikal je, međutim, isuviše desno čak i za ideološku koleginicu: ”Da li ste ikad čuli da sam rekla tako nešto”, izjavila je Marin Le Pen.
Zbog svega ovoga, republikanski establišment ne zna šta će s Trampom. Njegovi ispadi, a posebno ovaj o muslimanima, novogodišnji su poklon za najizgledniju kandidatkinju demokrata, Hilari Klinton. Pada, međutim, u oči da se ona zgražava nad njegovim riječima, ali ne i nad njegovim strahovima.
Republikanci s razlogom strepe da će Trampov učinak biti – njihova izborna katastrofa. Ako se desi čudo da postane predsednički kandidat, trijumf demokrata – zbog glasova hispanika, muslimana i afro Amerikanaca - zagarantovan je. Ako ne postane, u trku će ući kao treći, nezavisan kandidat, pa će konačni rezultat biti još gori.
Američka desnica će tako stići – tamo gde već dugo putuje.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ‘’Politike’’)
Piše: Milan Mišić