Reditelj Petar Pejaković i po cijenu da ga okarakterišu kao totalnog usamljenika, nikad nije alternativno, dokumentarno napustio zarad svjetala mejnstrim, profitabilnog pozorišta. Već godinama on nesebično troši energiju na pozorišne projekte namijenjene djeci i mladima i njihovom obrazovanju. Jedini je školovani reditelj kod nas koji se poduhvatio pedagoške misije kroz koju neumorno, godinama, radi sa mladima i djecom. U njegovom projektima amateri, prije svega tinejdžeri, dobijaju povjerenje dostojno profesionalaca.
● Koje mjesto u Vašim planovima trenutno zauzima „pozorište za odrasle”?
- Istina, poslednje tri, četiri godine uglavnom radim profesionalne predstave za djecu, posvećen sam i dokumentarnom pozorištu, koje je specifično na različite načine. Baš će podgorička publika imati uskoro prilike da vidi na sceni KIC-a „Budo Tomović”, jedan moj dokumentarni projekat, koji sam radio sa pozorišnom radionicom Udruženja osoba sa oštećenim vidom „Homer”. U planu su još neki projekti, „pozorište za odrasle”, jer mi malo to nedostaje. Sve u svemu mislim da dolazi polako do disperzije na našoj pozorišnoj sceni, događaju se veoma raznolike stvari, ljudi se udaljavaju od velikih institucija, što je veoma dobro. Grabe mladi ljudi druge prostore. S druge strane, institucije su u krizi, više nego ikad u poslednjih petnaestak godina, što je dosta alarmantno i znak je da se mora nešto mijenjati.
●Čini se da se u Vaše planove nikako nije uklopila fotelja direktora Kulturnog centra u Kotoru, u kojoj ste sjedjeli jedno vrijeme?
- To jednostavno nije uspjelo. Prosto nisam uspio da regulišem svoj status u okolnostima koje vladaju u toj ustanovi. Dosta je teško mijenjati, a istovremeno ne promijeniti ništa. Ako hoćemo nešto da postignemo moramo ući u istinske sistemske promjene kada su institucije kulture u pitanju. Mislim na centre za kulturu na lokalnom nivou, ali i većinu ustanova na državnom nivou. Iskreno, većina modela po kojima rade te institucije i ljudi koji su tamo zaposleni, potpuno su prevaziđeni.
● U kakvom je stanju pozorišna amaterska scena u Crnoj Gori?
- Koliko vidim dolaze neki novi klinci, i to je dobro. Pojavljuju se nove predstave i novi ljudi, novi pozorišni centri.
● Nedavno su se čule ocjene da amatersku pozorišnu scenu, to jest sistem po kojem funkcioniše, treba što prije mijenjati. Na primjer direktor Kolašinskog pozorišta Zoran Rakočević je glasno prozvao organizatore festivala u Bijelom Polju predloživši da ga treba premjestiti ili osnovati neki drugi?
- Festival u Bijelom Polju zaista ima mnogo problema u smislu nagrada, rada žirija, procesuiranja predstava, a naročito u smislu odabira komada koji našu amatersku scenu predstavlja na regionalnom festivalu. Ne mislim da treba ići u detalje, ali čini mi se da bi taj festival trebalo ili promijeniti drastično, ili organizovati neki sasvim drugi, u nekom drugom gradu. Znate, došli su novi ljudi, jedan od primjera je Kolašinsko pozorište. Odlično je organizovano, proizvodi dosta predstava koje imaju uspjeha širom eks-Jugoslavije, a i šire. Sazrijeva vrijeme da se pozorišni amaterizam ozbiljnije i kvalitetnije organizuje. Treba mu posvetiti više pažnje, prije svega medijske i pedagoške, jer taj teatar na neki način stvara prostor za budućnost profesionalnog teatra, a sa druge stvara prostor za zaljubljenike i posvećenike sceni da se izraze što je i plemenito i lijepo.
● U poslednje vrijeme ističete se u profilisanju budućnosti dječjeg pozorišta u Crnoj Gori. Čini se da je i na tom polju scenske umjetnosti došlo do prekretnice?
- Pokušavamo kroz Kotorski festival pozorišta za djecu, koji je možda najznačajnija manifestacija tog tipa u regionu, a ko ne i jugoistočnoj Evropi, da se izborimo za još jedno Dječje pozorište u Crnoj Gori. Želimo da ono bude isključivo posvećeno dječjem teatru, možda da dobije i nacionalni status. To bi bio presedan, jer malo je zemalja koje imaju nacionalno pozorište isključivo posvećeno dječjem teatru.
● Koliko se otišlo u tom pravcu, ili je još sve na ideji?
- Napravili smo elaborat, lobiramo... Taj proces, kad se uđe u administrativne tokove, potrajaće. A, sa duge strane, to možda i nije tako loše, jer dolaze nam školovani producenti, glumci, organizatori... pa se polako stvara mlada, perspektivna ekipa, što čini da Crna Gora, bar što se tiče dječjeg teatra, može biti mirna pedesetak godina.
S.ĆETKOVIĆ
Profesionalno dječje pozorište u Kotoru
● Gdje bi bilo to dječje pozorište?
- Planirano je da nacionalno dječje pozorište bude u Kotoru. Ali neće se ostati samo na tome, jer organizujemo pozorišne radionice u Podgorici, Nikšiću. Skoro sam počeo da držim radionice za djecu i mlade i na Cetinju. Tako se širi naša misija, stvara se teatarska publika, koja će jednog dana dati i profesionalce i amatere. Ako krenemo tim putem i ovaj trend proširimo još na neke crnogorske gradove, onda nema zime za pozorišnu umjetnost u Crnoj Gori narednih nekoliko decenija.