Piše: Nik Gašaj
Za modernu i demokratsku državu, da bi se takvom smatrala tj. da bi ljudska prava mogla da budu jedno od njenih najvažnijih svojstava, neophodno je da se one institucionalizuju i konstitucionalizuju. Kao što se tzv. horizontalna podjela vlasti(između zakonodavne, izvršne i sudske) uzima kao uslov za garantovanje prava i sloboda, te kao prepreka svakom apsolutizmu, tako se i značajnija decentralizacija i lokalna samouprava mogu posmatrati kao važan elemenat "vertikalne" ili prostorne "podjele vlasti", koja služi istoj svrsi.
Lokalna samouprava je (ili bi mogla i morala da postane) i oblik učešća u raspodjeli jednog znatnog dijela moći, vlasti i nacionalnog dohotka. Mnoga se prava ostvaruju i slobode uživaju, a isto tako i štite, odnosno brane u lokalnim zajednicama. Zato je samouprava važna i za problem podjele vlasti i za pitanje položaja građana. Oblici decentralizacije i samouprave su značajni institucionalni oblici proširenja demokratske osnove vlasti i njenog približavanja građanima. Tim procesima i ustanovama središnja vlast gubi apsolutnu dominaciju, odnosno pravo i mogućnost miješanja u sve poslove pojedinih lokalnih zajednica.
Dva su principa ili cilja u pitanju kad s radi o teritorijalnoj podjeli države, odnosno o organizaciji vlasti. Prvi princip-cilj je efikasnost. Ali, efikasnost je imala prioritet kod autoritarnih režima, koji su pretpostavili(često pogrešno) da čvrsta centralizovana kontrola nad manjim jedinicama doprinosi održavanju i jačanju države. Izvjesno je samo da to može doprinijeti koncentrisanju vlasti i povećati njenu kontrolu nad lokalnim ljudskim i materijalnim resursima i time oslabiti položaj građana i njihovih interesa i prava.
Drugi princip-cilj se rukovodi, modernom terminologijom, "kvalitetom života", odnosno udovoljavanjem lokalnim potrebama stanovništva i tome načelu su bliži razni oblici lokalne samouprave, čiji je gotovo sinonim autonomija.
Jedan od istraživača u oblasti lokalne samouprave, Viljem Robson, navodi konstataciju Grahama Valasa kako dva različita sistema industrijske organizacije mogu biti podjednako efikasni, ali da među njima postoji suštinska razlika o tome što jedan čini ljude srećnima, a drugi nesrećnima. Smatramo da se ovaj zaključak može primijeniti i na pitanje lokalne samouprave.
Kada je riječ o decentralizaciji ili lokalnoj samoupravi rjeđe se govori o "podjeli nadležnosti" između ovih oblika i centralne vlasti, i ako to u suštini jeste slučaj u zemljama sa razvijenom samoupravom, naročito kad se radi o samoupravi anglosaksonskog tipa. To podrazumijeva da lokalna vlast ima ili mora imati neki krug nadležnosti koji neka viša vlast ne može arbiterno mijenjati, već da su ti odnosi utvrđeni Ustavom i na principu vladavine prava.
Postoje velike razlike između zemalja sa anglosaksonskom (Engleska, SAD, Kanada, Australija) i onih sa kontinentalno-evropskom tradicijom. Anglosaksionski sistem polazi od razgraničenja nadležnosti između različitih jedinica (državica, tj. federalnih jedinica, okruga, grofovija i gradova). Primijenjeno je načelo slično onome po kojem je izvršena podjela nadležnosti između federacija i federalnih jedinica, pa uže jedinice imaju veliki stepen samostalnosti u poslovima koji su u njihovoj nadležnosti, a samoupravni organi ne vrše poslove organa vlasti državica ili federacija (ili kraljevine). Na evropskom kontinentu se više radi o administrativnoj decentralizaciji, a organi lokalne vlasti najčešće vrše i poslove i organa vlasti širih jedinica kojim na osnovu pravnih propisa budu dodijeljeni. Načelno gledano, više je u duhu demokratske teorije da se zastupa i uvede anglosaksionski tip lokalne samouprave.
U modernoj demokratskoj teoriji je znatna pažnja poklanjana decentralizaciji vlasti i prilagođavanju njene organizacije društvenim i političkim potrebama i uslovima, među kojima su i oni koji su se ticali razmjera države, karaktera sistema, tradicije i nacionalne strukture stanovništva.
Radi jačanja lokalne samouprave potrebno je u sistemu precizirati mjesto načela supsidijarnosti po kojem će se izvjesno pravo, tj. pravo postupanje ili primjena norme desiti samo ako je neko drugi propustio da učini ono što je takva norma nalagala ili se ono prvo (u objektivnom smislu) pokaže kao nedovoljno (u upravnom postupku ovo načelo podrazumijeva da se može postupiti po opštim pravilima po pitanjima koja nijesu uređena zakonima o posebnim postupcima). Ovo načelo u drugom smislu znači da sve što je racionalno treba obavljati na nižem nivou teritorijalno političke organizacije, i da nema potrebe da se to centralizuje na neki viši nivo.
Saznanja iz političkih nauka ukazuju da pretjerana centralizacija ovlašćenja, kontrolne funkcije centralnih nad lokalnim vlastima i sužavanje materijalne osnove samostalnosti lokalnih zajednica može ozbiljno dovesti u pitanje cjelokupan koncept lokalne samouprave koja od samouprave sve više postaje lokalna uprava i transmisija centralne državne vlasti. U takvim uslovima još će manje biti mogućnosti građana da izraze svoje interese u lokalnoj zajednici, zadovolje u njoj primarne potrebe i ostvare najveći broj sloboda i prava.
( Autor je politikolog)