Pavle Đurišić se nakon toga, 30. marta 1945. godine javio pismom potpukovniku Dragoslavu Račiću, u kojem je pokušao da opovrgne Vrhovni štab i đenerala Mihailovića:
„Uvek ste skloni neistinama, pa i sada. Poslednjih dana ste pustili krilatice, delili zlatnike, partijske ravnogorske činove i Karađorđeve zvezde samo da održite vojsku i komandante. Zar to nije sramota, a istorija će to suditi. Lažeš i ti i svi koji kažu da sam imao vezu ma sa kim od ustaških vlasti. Ali tačno je da vi služite kao zaštitnici Nemcima. Zovete mene i moje komandante divizija da me likvidirate. Plitki ste da se ne možete prozreti. Moji komandanti slušaju mene i nisu im potrebne obmane na konferencijama. S obzirom na to da sam se oslobodio bolesnih i izbeglica, zvao sam te da donesemo odluke i vidim mogućnost opstanka ovde. Međutim, Vaš pokušaj likvidacije otvorio mi je oči. Mojim daljim pokretom ja ću vam dokazati sve. Šaljem vam ovo radi znanja. Đurišić.”
Vojvoda Đurišić je odstupio na Zapad 13. marta 1945. godine, poslije vijesti od vođe crnogorskih separatista Sekule Drljevića, koji se sklonio u NDH pod skute Ante Pavelića. Đurišić je prije toga u Zagreb poslao: Bećira Tomovića, Milana Piletića, Boška Agrama i inženjere Dušana Pavlovića i Vukosava Drljevića na pregovore sa Sekulom i ustašama. Tom prilikom oni su potpisali sporazum u ime Đurišića, po kojem se crnogorske jedinice – preimenuju u Crnogorsku narodnu vojsku, pod vrhovnom komandom Sekule Drljevića. Drljević narednih dana štampa letak namijenjen crnogorskim jedinicama:
„Crnogorci,
Na zahtjev potpukovnika Pavla Đurišića primio sam njegove opunomoćene delegate koji su mi tražili u ime Vaše i njegovo da pomognem crnogorskom narodu u ovim sudbonosnim časovima. Kao i uvijek muke i patnje mojega naroda i moje su. Odazvao sam se tome pozivu i sa njima napravio sporazum 16. marta 1945. godine. Kako znate po tome sporazumu ja sam vrhovni zapovjednik Crnogorske narodne vojske.
Hrvatska i njen vjerni poglavnik odazvali su se bratski i bezgranično da priteknu u pomoć vama, a sa time našoj mučeničkoj domovini. Svaki pravi Crnogorac i dostojni nosilac toga imena naći će kao i uvijek bratski prijem kod svih hrvatskih vlasti.
Crnogorci ,
Pozivam Vas kao vrhovni zapovjednik i kao sin naše napaćene, ali slavne domovine da se odmah u moje ime prijavite hrvatskim vlastima koje će vam ukazati svaku bratsku pomoć i zaštitu.
Živjela slobodna Crna Gora !
Živjelo bratstvo Hrvatske i Crne Gore !
Predsjednik državnog Crnogorskog vijeća
Vrhovni zapovijednik Crnogorske narodne vojske,
Sekule Drljević s.r.
Za ovaj letak, kako se ispostavilo, znao je Đurišić i nekoliko njemu odanih ljudi. Početkom aprila 1945. ustaški avioni iznad Lijevča Polja počeli su bacati ove letke i proglas Milana Piletića, Dušana Pavlovića i Vukosava Drljevića na kojem je, između ostalog, pisalo:
„...nemoguća je borba Crnogoraca, pod srbijanskom komandom Draže Mihailovića. Vezivanje naše sudbine za njegovu znači fizičko uništenje svih Crnogoraca koji nisu voljni priznati Titovu vlast. U tu svrhu mi smo sa Sekulom Drljevićem sklopili sporazum onako kako je Đurišić zahtevao ...”
Đurišiću je očigledno sporazum sa Drljevićem poslužio kao taktička varka kako bi se oslobodio izbjeglica i bolesnih. Međutim, Sekule Drljević i Ante Pavelić sluteći prevaru, šalju delegaciju u Đurišićev štab. U te pregovore se uključuje i crnogorska delegacija sa mitropolitom Joanikijem, koji traju čitave noći. Za to vrijeme ustaška artiljerija i avijacija bombarduje Jugoslovensku kraljevsku vojsku iz Crne Gore. Borbe u Lijevča Polju trajale su četiri dana, od 4. do 8. aprila 1945 godine. Đurišić se zatim odvaja sa svojim najodanijim borcima, dok se ostali pukovi predaju Sekuli Drljeviću u Bosansku Gradišku.
(SJUTRA: PAVLE ĐURIŠIĆ JE SPALjEN U JASENOVCU)
Piše: DRAGAN RADEVIĆ