Rijetka je pozorišna privilegija u savremenom glumačkom životu dobiti šansu, igrati različite likove i biti u kreativnom dosluhu i dijalogu sa Sofoklom, Dostojevskim, Tolstojem i Šekspirom. Upravo ta šansa ukazala se Igoru Đorđeviću koji je, kako kaže, glumom počeo da se bavi iz želje da sačuva dijete u sebi. U tom svijetu sve je kao igra, ali sa strogim pravilima, jer gluma daje mogućnost proživljavanja i kroz iskustvo provlačenja tuđe sudbine.
U dosadašnjoj karijeri Igor Đorđević je dobio niz priznanja i jedan je od najistaknutijih glumaca na domaćoj pozorišnoj sceni. Njegov raskošan talenat prikazao je i pod svjetlima pozornice u Nikšiću, na Festivalu glumca gdje je osvojio Gran pri za najbolji partnerski odnos na sceni ostvaren u predstavi „Bizarno” koju je režirala Snežana Trišić za Narodno pozorište iz Beograda.
Đorđević je ostvario maestralnu ulogu u filmu „Đavolja varoš”, kao i u serijama „Zvezdara” u ulozi opasnog i žestokog kriminalca Vožda i „Jedne ljetnje noći” gdje igra Žarka Gavrilovića, banatskog veleposjednika.
● U predstavi „Bizarno” igrate Martina, Rilija i Dejana. Kako je to u jednoj predstavi ostvariti tri tumačenja, tri transformacije?
– Riječ je o tri različite priče koje se dešavaju u isto vrijeme, pod krovom iste zgrade. Upravo, ta vertikala jednog solitera ima šire društveno značenje - detektuje probleme i postavlja pitanja. U pitanju su oštećeni junaci koji su produkt devedesetih godina prošlog vijeka. Život ih nadilazi, a oni nemaju druga rješenja osim da izvrše samoubistvo. Najčešće se kaže „takvo je vrijeme”, ali ja bih radije rekao – takvi su ljudi. U predstavi ima i crne komedije, pa i nečeg tarantinovskog u stilu naglih i neočekivanih obrta. Glumački mi je bilo interesantno da tumačim tri različita lika, a za svu trojicu može se reći da su kolateralna šteta jednog vremena. Jedan je neizlječivi narkoman koji se ubija drogom, drugi logoreični, plitki i u svemu površni čovjek koji se bavi trgovinom ženama, a treći lokalni bos, mafijaš. Riječ je o stereotipnim likovima, izoštrenim do krajnjih granica. I narkoman, i taj „fensi” momak koji od neprestane priče ne čuje ni sopstvene misli, kao i mafijaš koji tuče sve oko sebe, pa i sopstvenu ženu, jer se osjeća ugrožen, stalno s glavom u torbi, ja se maksimalno trudim da se ne ponavljam. Ipak, u ovoj predstavi za kratko vrijeme moram da promijenim i lik i kostim. Takva brza transformacija je odličan glumački trening.
● Postali ste prvak Narodnog pozorišta u Beogradu sa 34 godine. Kakav je osjećaj biti mlad i uspješan glumac?
– Da, poslije nagrade „Raša Plaović” za najbolje glumačko ostvarenje na beogradskim scenama za ulogu Stavrogina u predstavi „Zli dusi”. Ponosan sam zbog toga. Nagrada i obavezuje, odnosno postavlja granicu ispod koje ne smijem da idem. To kažem iz razloga što u ovakvim vremenima glumci pristaju na stvari na koje, inače, ne bi smjeli pristajati. Frustrirajuće je što se taj nivo, iz godine u godinu, spušta sve više. Usljed nedostatka novca, čak i u slučaju kad ljudi imaju dobru ideju ne mogu da je realizuju. Sve se srozalo i obesmislilo. Često se ide trbuhom za kruhom, pa se lako sklizne u diletantizam i neprofesionalizam, u čemu ne mogu da učestvujem.
● Kako ste započeli karijeru i ko je bio Vaša smjernica u glumačkom životu?
– Nakon škole glume u Aranđelovcu, uslijedila je Akademija umetnosti u Novom Sadu. Profesorki Vidi Ognjenović dugujem znanje i samouvjerenost koju sada imam. I zaista, kada pogledam sa ove vremenske distance na period studiranja, shvatam da nas je ona svemu naučila. Pored toga što je bila profesor, kao dramski pisac, intelektualac i reditelj ponudila nam je ono što, ubijeđen sam u to, nigdje drugo nismo mogli dobiti. I danas mi je profesor. To mogu da kažem sa ponosom, iako me zove kolegom.
● Do sada ste dobili više priznanja. Koliko su Vam nagrade važne?
– I te kako su važne, jer potvrđuju i učvršćuju put. Što bi rekao Borislav Mihajlović Mihiz: „Nagrade treba imati, pa ih onda prezirati”.
● Gdje najčešće pronalazite inspiraciju za svoje uloge?
– Uvijek ih prvo tražim u sebi. Ako takvog lika u meni nema, onda ga pronalazim spolja i pokušavam se poistovjetiti. Često zamjeram rediteljima što uloge dijele tipski i po modelu šta nekome „leži” da igra. Smatram da se time glumcima pomalo uskraćuje napredak. Potrebno da igramo što različitije likove, a najviše one koji su nam na neki način daleko. Odglumiti nekog ko je blizak vama i nije neka umjetnost. Prava vrijednost je da odigrate nešto što ni u snu nijeste bili, a da to izgleda za glumca lako.L.NIKČEVIĆ


Pozorište je brzina autentičnog života

● Zbog čega je za Vas gluma u pozorištu drugačija od one u filmu ili televiziji?
- Mislim da je tu presudna blizina autentičnog života. U pozorištu gledate žive ljude koji nešto interpretiraju, prisustvujete, i dijelom učestvujete u stvaranju i razmjeni živih emocija i misli. Film je nešto drugo. On ne pruža tu mogućnost. Ipak, i film ima svoje adute na koje u pozorištu ne možete da računate.