Piše: Budo Simonović
Nakon 14 dana koliko je, poslije ranjavanja u Prijepolju, u komi lebdio između života i smrti, Danilo Jauković se ubrzo ipak vratio u borbeni stroj i sa zavojem preko oka krenuo u nove okršaje, na nove borbene zadatke, jer rat još nije bio gotov i neprijatelj je još očajnički pokušavao da se oporavi i pritvrdi svoje borbene, osvajačke pozicije.
Ostalo je, pored ostalog, zapisano i kako je u tim završnim operacijama Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, u želji da se izbjegnu žrtve i sačuva što više mladih života, Danila Jaukovića, kao komandanta, i njegovu brigadu usporavao u silovitim jurišu u proboju Sremskog fronta.
Nije stoga ni čudo – a i to je danas malo poznato – da je Danilo Jauković deveti živi borac, koji se još dok su trajale žestoke borbe za konačno oslobođenje Jugoslavije, okitio ordenom narodnog heroja – da mu je lično vrhovni komandant Josip Broz Tito 24. marta 1945. godine uručio to najveće narodno odličje, kojim se on sam okitio samo četiri mjeseca ranije.
Poslije rata, Danilo Jauković, već proslavljeni ratni komandant, dokazani vojni i politički rukovodilac, glatko i bez predomišljanja je odbio primamljivo komandno mjesto u vojno-bezbjednosnim službama, odnosno u već tada silnoj i svemoćnoj Ozni – odlučio je da kao vojnik i komandant trupama, direktvno i isključivo služi narodu:
– Jedna institucija i jedan čovjek ostaće upamćeni kao najveći graditelji koji su svojim djelima doprinijeli da veći dio Crne Gore zakorači u novo doba – kaže general Blagoje Grahovac. – To su Jugoslovenska narodna armija i general Danilo Jauković, u narodu poznat kao general Danilo. JNA je razbijačima Jugoslavije uvijek bila trn u oku, a graditelji bez ljudskih poroka nikada nijesu bili uzor lopovima i pljačkašima. To je posebno bilo strano generalu Danilu Jaukoviću, koji je, uglavnom u čizmama i radnoj vojničkoj uniformi, pješke ili u najboljem slučaju na konju, stizao do crnogorskih zabiti i besputa i nalazio načina da im otvori vidike, da dovede put, struju, vodu... sve ono što je predstavljalo neostvarivi san i biljeg civilizacije u vjekovnom mraku nedohoda, u ropstvu i prirodnom zatočeništvu u kojem su ljudi u tim krajevima do tada živjeli. On je bio taj koji je nalazio načine kako da pomogne, čak i kada skromni gorštaci, pomireni sa sudbinom, nijesu ni tražili pomoć. Dovoljno je bilo da on čuje za nevolje ljudi, da sazna, recimo, kako Veljedubočani nekad i po pola godine čame u sniježnom ropstvu, da im i na lijepom ljetnjem danu treba po šest sati da iz tog rovačkog zaskoga dopru do Jadranske magistrale i praga civilizacije, pa da se on zaputi u kanjon Mrtvice, u koji do tada ljudska noga nije kročila – da lično izvidi da li bi se tuda kroz litice mogla probiti makar pješačka staza, prečica kojom bi se i ljeti i zimi od Međuriječja do Veljeg Dubokog moglo stići za manje od tri sata! Teško je, zaista, danas i dočarati radost i veselje Veljedubočana kad im je tom novoprobijenom stazom kroz kanjon Mrtvice prije četrdeset godina u goste banuo njihov „spasitelj“, „general Danilo“, tim više što se i do Veljeg Dubokog sada može stići kolima. Doduše samo ljeti i na lijepom danu, a za nev`olju i prijeku potrebu tu je i danas „Danilov put“ niz Mrtvicu...KRAJ
Čovjek koji je volio mostove
Mostovi su bili posebna „slabost“ generala Jaukovića. Nema kraja, nema sela koje je bilo odsječeno od svijeta kakvom rijekom ili bujičnim potokom zato što se na njemu nijesu mogli održati drveni mostovi i vrljike, a da Jauković nije pritekao u pomoć i sagradio, uglavnom moćne metalne mostove (samo na Morači od Međuriječja do Dragovića polja ih ima tri), koji i danas služe i pretežno, barem u narodu toga kraja, nose njegovom ime.