Piše: Budo Simonović
Gornjomoračanin Vojislav Dragović, jedan od inicijatora akcije za podizanje spomenika generalu Danilu Jaukoviću u Mioskoj, podsjeća kako je došlo do toga da krene izgradnja tog puta od Mioske do Šavnika i da se u to uključi tada moćna Jugoslovenska narodna armiuja.
Kad je 1969. godine Tito došao u posjetu Crnoj Gori, odnosno na proslavu tridesetogodišnjeg jubileja poznate partijske konferencije na Žabljaku, Danilo Jauković, tada čelni čovek JNA u Crnoj Gori, iskoristio je priliku i podastro mu mapu besputa, prvenstveno na sjeveru Crne Gore, posebno ukazujući na odsječenost i mrak u kojem žive Gornja Morača, Boan i Šavnik, odnosno da se taj kraj, mnogo zaslužan za uspjeh Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, konačno poveže sa svijetom, da se uspostavi najkraća kopnena veza između juga i sjevera Crne Gore:
– Pa, boga ti, mogli bi mi tu da angažujemo jednu našu inžinjerijsku jedinicu – rekao je tada Tito i to je bilo dovoljno upornom i preduzimljivom generalu Jaukoviću da krene u veliki poduhvat, u kojem je glavnu prepreku predstavljao veliki tunel kroz Semolj, koji ni do danas, nažalost, nije završen:
– Ideja da generalu Jaukoviću podignemo spomenik nastala je u trenutku kad su probijeni prvi metri tunela kroz Semolj – kaže Vojislav Dragović – zastala je u trenutku kad su stali i radovi na tunelu, koji do danas nisu završeni. Očekujemo da spomen-ploča, koju smo, eto, sada postavili, osim zahvalnosti generalu Danilu i njegovom vremenu, bude podstrek da se nastave ovi radovi i da tunel bude konačno probijen.
A radovi na ovom tunelu kao i na mnogim drugim gradilištima na kojima je, zahvaljujući prvenstveno generalu Jaukoviću i njegovom autoritetu, bila angažovana JNA, stali su onog trenutka kad se neko od tadašnjih rukovodilaca u Crnoj Gori pobojao viška generalove slave i popularnosti u narodu i odlučio da ga skloni sa dužnosti glavnokomandujućeg vojske u Crnoj Gori.
General Blagoje Grahovac tvrdi da je general-potpukovniku Danilu Jaukoviću, posredstvom Nikole Ljubičića, tadašnjeg jugoslovenskog saveznog sekretara za narodnu odbranu, u jesen 1976. godine stigla Titova poruka: „Danilo, izaberi položaj general-pukovnika bilo gdje u Jugoslaviji, ali moraš ići iz Crne Gore, ovi tvoji te neće...”
– Ne, ne idem nikud iz Crne Gore, idem u penziju u činu general-potpukovnika! – bez dvoumice je uzvratio ponosni i prkosni Durmitorac i odmah skinuo uniformu, odlučan da, pored završenih studija prava, završene Visoke političke škole i svih drugih vojnih škola, pored završenih magistarskih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu kod profesora Vase Čubrilovića i Jovana Marjanovića, odbrani i doktorsku disertaciju iz istorije.
Smrt je, nažalost, još jednom bila brža. Veliki zaljubljenik u planine, posebno u Durmitor, krenuo je 9. jula 1977. godine da se još jednom ispenje na najviši crnogorski nebotik, na Bobotov kuk, ali ga je srce izdalo ispod samog vrha. Umro je u 59. godini života:
– Ima neke kosmičke pravde – veli general Blagoje Grahovac – njegovi ga nijesu htjeli, jer ih je svojim ugledom u narodu zasjenio, a oni su imali vlast. Narod ga je poznavao kao legendarnog generala Danila. Oni njegovi, koji su odlučivali o njegovoj sudbini, zauvijek su ostali mali, a on je za života ušao u legendu. Okončao je svoj život baš na mjestu koje mu priliči, na Bobotovom kuku, na najvišoj koti u Crnoj Gori.(KRAJ)
Danilov memorijal
Samo četiri dana poslije iznenadne smrti Danila Jaukovića na Durmitoru, 13. jula 1977. godine organizovan je u znak pomena, u njegovu čast i slavu, prvi memorijalni pohod planinara na Bobotov kuk. Memorijal se od tada održava svake godine, a poprimio je i obilježje memorijalnog podsjećanja na mučenički marš Danila Jaukovića i njegovih sapatnika od Sutjeske do Durmitora u proljeće 1943. godine.