Episkop Budimski dr Danilo (Krstić) (1927-2002), episkop Pravoslavne Crkve Hristove, koji je svojim naročitim pastirskim i bogoslovskim služenjem, trudom i rečju obeležio crkvenu istoriju i kulturu srpskog naroda u drugoj polovini 20. vijeka. O njemu, njegovim spisima, besjedama i razgovorima možete saznati više u najnovijoj knjizi koju je objavila „Svetigora”, a dostupna je uz „Dan” po cijeni od 4,99 eura.
Vladika je bio rodom iz Novoga Sada, u kome je završio osnovnu i srednju školu, poslije Drugog svjetskog rata, otišao je u Pariz gdje je, na Sorboni, diplomirao na Katedri za uporednu književnost 1952, poslije čega je diplomirao i na pariskom Bogoslovskom institutu Sv. Sergija. Životni put ga je, potom, vodio, kako je sam rekao, na tadašnji „intelektualni dvor Amerike”, na Harvard, gdje je, pod mentorskim rukovodstvom protojereja Georgija Florovskog, jednog od najznačajnijih pravoslavnih teologa 20. vijeka, doktorirao 1968. godine na temu „O Božanskom Čovjekoljubiju – od Platona do Jovana Zlatoustog” (Svetigora, Cetinje 2015, str. 608).
Monaški čin i ime Danilo (po Sv. arhiepiskopu Danilu II, piscu „Žitija Svetih Kraljeva i Arhiepiskopa Srpskih”), primio je 1960. godine u manastiru Sv. Save u Libertivilu kod Čikaga. Hirotonisan je 1969. godine za episkopa u Sabornoj crkvi u Beogradu, ponijevši zvanje episkopa marčanskog, vikara patrijarha srpskog. Obavljao je dužnosti urednika „Glasnika – službenoga lista SPC” i „Teoloških pogleda” do 1990. godine. Vršio je i dužnost administratora Eparhije Budimske od 1984. godine, a 1998. godine je bio izabran za episkopa budimskog, da bi 1990. godine bio ustoličen kao episkop budimski sa sjedištem u Sent Andreji. Upokojio se 2002. godine u episkopskom dvoru u Sent Andreji. Sahranjen je, po sopstvenoj želji, u porti manastira Vavedenje u Beogradu.
Iako su mu se, za života, pojavile samo dvije knjige - „Nema lepše vere od hrišćanske – pravoslavna veronauka” (1982, zajedno sa jeromonahom dr Amfilohijem Radovićem) i „U početku beše Smisao” (1996), i tek nekoliko desetina članaka, svojom opitnom, nadahnutom, autentičnom i uzvišenom pastirsko-bogoslovskom mišlju i riječju, rijetke jezičko-bogoslovske istančanosti, ostavio je neizbrisiv trag u savremenom bogoslovlju i kulturi naše Crkve.
Kao sorbonski filolog i harvardski doktor teologije, poliglota, enciklopedijski obrazovan hrišćanski intelektualac, episkop Danilo je, bez sumnje, bio jedan od najobrazovanijih episkopa naše Crkve u 20. vijeku, što nikada i ni u jednoj prilici nije isticao, već je, naprotiv, kao smjernoumni episkop-podvižnik blage naravi, to svagda prikrivao, ponekad, čak, i jednom svetoduhovski duhovitom, nenametljivom polujurodivošćus.