Doajen eks jugoslovenskog glumišta i počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta, makedonski dramski umjetnik Meto Jovanovski nedavno je na Festivalu glumca u Nikšiću nagrađen Gran prijem. priznanje je uslijedilo za tumačenje uloge u „Urnebesnoj komediji” koju je režirao Veljko Mićunović.
Raskošnu glumačku karijeru gradio je širom Jugoslavije i nakon raspada države ostao je jedan od rijetkih umjetnika koji je svojim djelom spajao zavađene narode.
Sarađuje sa najboljim glumcima i rediteljima u svim državama bivših jugoslovenskih republika. Ljubiteljima sedme umjetnosti Jovanovski je poznat po ulogama u filmovima „Stršljen”, „Prije kiše”, „Nečista krv”, „Srećna Nova `49.”, „Za sada bez dobrog naslova”, „Jevreji dolaze”, „Kuća pored pruge”, „Seks – partijski neprijatelj broj 1”, „Dorotej”, „Kad svane dan”... Ipak, kako kaže, još se nije umorio od glume, jer kreativnost ga vraća u život i napaja novom energijom.
● Festivali čuvaju pozorišnu umjetnost, a po Vama, da li su neophodni u vrijeme besparice, kada je teško napraviti i novu predstavu?
– Festivali su mostovi koji nas zbližavaju. Za kreativnost je neophodan otvoren prostor. Nije dobro kada se zatvaramo. Svaka država je prostor za sebe, ali to ne znači da ne treba da sarađujemo. Kao što je neohodna saradnja u ekonomskom smislu, tako je i na polju kulture - filma i pozorišta. Proteklih dvije i po decenije igrao sam u Splitu, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu. To me veseli. Putovao, sam i sarađivao sa pozorištima i na taj se način nadopunjavamo.
● Obilježili ste jedno vrijeme kinematografije, koja je bila prilično dobra, ali niste napuštali „daske koje život znače”...
– Radio sam mnogo, imao dobre partnere i reditelje, igrao veoma značajne tekstove Šekspira, Dostojevsog, Čehova. Bile su to uloge poželjne za svakog glumca. Svoju kretativnost svaki glumac može preispitati jedino kad se pred njim nađe veliki tekst. Za sebe mogu da kažem - Šekspirov Hamlet obogatio me je i nadogradio. Hamlet je izazov za svakog glumca. To je nešto poput Mont Everesta – vrh koji se ne da lako osvojiti. Potrebne su velike psihofizičke i kreativne pripreme. Učenje satima i analiziranje velikih monologa, dijaloga, poniranje u nepoznati svijet. Jednostavno rečeno to je lavirint bez orijentira koji je istovremeno izazov i podvig.
● Skromnost ili jednostavnost u svijetu glume?
– Pokušavam biti jednostavan. Da živim i radim u američkom društvu, to sigurno ne bi bilo tako, jer glumci tamo hrle za reklamom koja im donosi milionske zarade. Međutim, na Balkanu je situacija sasvim drugačija. Glupo je sebi staviti oreol, jer to može ispasti smiješno. Glumac je poseban samo na sceni i neophodno je posao odraditi na najbolji način, dati sve od sebe. Van scene smo ljudi, ako izgubimo to ljudsko u sebi, izgubili smo sami sebe.
● Da li je neumoljiva globalizacija uslovila komercijalizaciju umjetnosti?
– Užasno je teško vrijeme da sebi dozvolim i kritikujem kolege koji se bore da prežive sa svojim porodicama. Dovijavaju se da dobit ostvare na razne načine. Svi smo različiti i imamo pravo na svoj život, pa ih nekada i razumijem.
● Mnogo je akademija i glumaca. Bardovi pravi ili samoproglašeni su zauzeli bitna mjesta i dobijaju ključne uloge. Šta mladom glumcu obezbjeđuje trajanje i mogućnost dokazivanja?
– Ima puno privatnih akademija, pa se diplome dobijaju za nekoliko hiljada eura. Od 20 glumaca, iz jedne generacije svega nekoliko njih bude uspješno. Događa se da i oni kvalitetni otpadnu. Parola je – snađi se.
● Da li reditelji obezbjeđuju uspjeh birajući popularne glumce?
– To je nekako generacijski. Nema izbora od najmlađih i onih starijih, već je sve zasnovano na nekom generacijskom poretku. Tako je kada govorimo o glumcima, ali i rediteljima. Nema formule.
● Kada ste u potpunosti zadovoljni na sceni?
– Probe su za mene pravo zadovoljstvo, dok predstava pred publikom je relativna stvar. Nekada bude dobro, drugi put malo lošije, ili pak još bolje. Na filmu je situacija nešto drugačija, tu su montažeri, kamermani i ostala ekipa koja nastoji napraviti film. Međutim, glumac u pozorištu je dovoljan sam sebi. Film je skupa investicija, a kod nas je sve manje novca. Naprraviti film koji treba da bude u konkurenciji svjetske produkcije je jako teško i skupo. Zato treba praviti projekte koji su koproidukcija, da se udružimo i nastupamo. Ako Francuska i Njemačka mogu da naprave takve investicije, zašto i mi ne možemo uraditi neki takav projekat. Razumijem da je važna ekonomija, ali moramo voditi računa i o kulturi. Svaka umjetnost je Božji dar, i pripada svima.
L.NIKČEVIĆ
Kad dobije nagradu, sve se trese
– Beograd je veliki kulturni centar - metropola, i kao takav se razvija decenijama. Igrao sam predstave u Narodnom pozorištu, Ateljeu 212, Jugoslovenskom dramskom, snimao filmove po beogradskim ulicama, imao priliku da na trenutke osjetim kako pulsira grad. Stekao sam veliki broj prijatelja. Moja sjećanja su zajednički filmski projekti, druženja i prijateljstva na snimanjima i raznim festivalima od „Triglava do Đevđelije”. Sjećam se i nagrade koje sam dobio, više zbog ljudi koji su ih prije mene dobili, i onih koji su mi ih dodijelili. Posebno izdvajam Gran pri „Ćele-kula”, za uloge u filmovima „Srećna nova ’49” i ”Tetoviranje”. Na svečanoj ceremoniji, kada su mi „Ćele-kulu” uručivali za „Tetoviranje”, osjetio se kratak, blag zemljotres. U dvorani je nastala mala panika, a zatim sve se smirilo. Neko je dobacio iz publike: „Meto, kad ti dobijaš nagrade, i zemlja se trese”.