Piše: Veljko Račić
Crna Gora, otkad se začela kao država, a to je bilo odavno, ostala je kroz istoriju sve do današnjih dana veliko poprište vlastoljublja i nekog čudesnog samoljublja.
Vjekovi svjedoče da taj koji bi se našao na čelu ovog prostora, bilo sticajem nekih društvenih i istorijskih okolnosti ili pak da ga je vrijeme u orbitu ''izbacilo'' na neki drugi način, u početku je djelovao kao da ga je sami Bog tu postavio (ako nije kakav ateista u pitanju)... Vremenom bi počeo da srasta sa svojom državicom, smatrajući je maltene svojim ''atarom'', nekom vrstom svog vlasništva, koje mu je ostavljeno u amanet.
I, zaista, u vremenu teokratije ovako nešto je i imalo smisla, imajući u vidu svu ovdašnju kompleksnost prostora, podneblja, samog čovjeka koji na njemu obitava... Međutim u modernom vremenu, vremenu demokratije, raznih tehnologija i evropskih formi to se pomalo čini i bizarnim.
Rekao bih skromno da je način vladanja u ovoj državici vjekovima ostao isti i nepromijenjen, samo su se tehnike i modeli, shodno tehnologijama, promijenili, postali sofisticiraniji, načini manipulacije rigidniji i nečovječniji.
Razgovarajući ovih dana sa svojim prijateljem, eminentnim istoričarem (istinitim istoričarem kome je strana bilo kakva kvazi-istorija koja potpada pod plašt bilo kakve ideologije ili partije), prisjetismo se vremena vladavine crnogorskog knjaza Danila Petrovića i njene sličnosti s vladavinom sadašnjeg odlazećeg gospodara.
Ima tu puno sličnosti, za koje ne bismo mogli reći da potpadaju pod pojmom najobičnije koincidencije. Naime, crnogorski knjaz, u narodu poznatiji i kao Zeko Maniti ili Zeko Mali i po načinu vladavine, ali i po brojnim ličnim karakteristikama podsjeća na današnjeg gospodara, znanog i kao Britva. Ovaj prvi je došao iznenada, nakon prerane smrti najvećeg srpskog pjesnika, dok je ovaj drugi, u šarenom džemperu, stigao poslije zvanične smrti jedne naopake ideologije, iz koje je izronio kao nekršteno golobrado momče.
Zeko je imao brata Mirka, velikog vojvodu i junaka (pobjednika bitke na Grahovcu), ali i velikog mučitelja svog naroda ( Kuči i Bjelopavlići), brata stvorenog za hitne i opake intervencije.
I današnji odlazeći gospodar ima brata, koji djeluje u mirnodopskim okolnostima. Međutim, shodno vremenu u kom živimo, on to radi mudrije, učešćem na tenderima i u raznim burazersko-kumovskim privatizacijama i porodično- odgovornim poslovima.
Ako je nekada Zeko Maniti imao taj poriv da, iako oženjen, okuplja najljepše Crnogorke toga doba u manastiru Ostrog i na drugim mjestima radi ''druženja'', kažu da i odlazeći gospodar slično djeluje po Primorju u ljetnjim mjesecima...
Ono što povezuje ova dva lika jesu i djela koja će ostati kao najveće bruke u istoriji Crne Gore... Kod Zeka je to zvjersko ubijanje svog naroda u Kučima i Bjelopavlićima, a kod Britve priznanje lažne države Kosovo, uz sankcije Rusiji i batinanje i disciplinovanje svog naroda.
Dakle, obojica rigidni i oštri prema svom namučenom narodu, a beskrajno i do nivoa neprijatne servilnosti poslušni stranim silama.
Viteški i crnogorski od manitih gospodara.
Kad bi se narod pobunio, obojica su to smatrali pobunom protiv države, namjerom rušenja države koju, sudeći po strahu koji pokazuju, doživljavaju kao vranin mozak, osjetljivom i krhkom, slabašnom i nejakom... Država to sam ja, po ko zna koji put se manifestuje i u realnom životu potvrđuje.
Jedan moj prijatelj je ranije govorio da zapravo država ovdje i ne treba da postoji kad nema bojazni od turske najezde, mada ja, ipak, ne bih toliko daleko išao... Međutim, evidentno je da je vijek mnogih dosadašnjih crnogorskih država trajao koliko i sam vladar, šta god to značilo.
Najnovija batinanja kojima je pribjegao odlazeći gospodar poslednji su trzaji u odbrani nečega što je više neodbranjivo.
To nesto može trajati mjesec, može pola godine, ali zasigurno da se poslednji dani odbrojavaju.
Ako bude imao državničke mudrosti i čojstva, vjerujem da će odlazeći gospodar i sam povući neke čovječne i junačke poteze i poštedjeti sebe velike bruke, a bogami, rekao bih, i velike muke.
Po svemu sudeći, odlazeći gospodar je spreman da do kraja brani svoj ''atar'', a to već znači da će biti velikih ćeranja po Crnoj Gori.
Šta bismo mi bez ćeranja, muke i bruke...