<br />
Ovih dana se nešto događa po Crnoj Gori, nešto neobično: narod izlazi na ulice i viče „Milo, lopove!“
To „Milo, lopove!“ ne staje već četvrt vijeka, ali sada je dobilo novo ruho i novu snagu.
Narod se pobunio. Preko vr’ glave mu je, ne može više.
I ja sam narod, i meni je više prekipjelo, da nema kud više. I ja sam izašao na ulice. Ne vičem, ali sam sa narodom.
Ima ih koji mi kažu, tako su čuli od nekih crnogorskih političara: „Ti si pop, ne možeš ti da se miješaš u politiku“.
U politiku? Ne, ja samo učestvujem u životu naroda kojem pripadam, pa i u svom.
Imali li sela, ma zaseoka, ima li zgrade, ima li firme, sportskog društva, posjećenije kafane... da nema povjerenika DPS-a?
A koje je zaduženje povjerenika DPS-a?
Trudom tog stvora analitička centrala DPS-a zna ne samo ko šta od nas ruča, nego i kakvom kašikom, zna muku svakog od nas, naš dug, naš karakter, našu preljubu i svaku drugu životnu neregularnost: šta smo ukrali, kada smo nešto mitom završili, kada smo dobili nešto preko veze nekoga od njih, zna naše planove i nadanja. Taj DPS stvor ne živi toliko u svom stanu i sa svojom porodicom koliko u – našim lobanjama.
I, kada dođu izbori, kao i kada je bio referendum kojim su Crnu Goru otcijepili od Srbije, evo ih đeveri: ‘’Vidi, komšija, ne bih da s tobom imam grke, ali ukrao si to i to, bio si ili bila si s tom i tom ili tim i tim, glasaj za nas pa ćemo to riješiti’’. Ili: ‘’daj mi lični kartu, i evo ti 30 eura, ili vreća brašna, ili, obraza mi, zaposlićemo ti dijete’’. Znaju svačiju muku i na nju naliježu. I na taj način su vlast nad nama, krojači naše sudbine, u stvari sve vrijeme eksploatatori naše nevolje.
Imaš svoju firmu? O, takve DPS najviše voli. Dobićeš taj posao, naravno, ali ti i tvoja porodica i tvoji radnici ćete glasati za DPS, na izborima, referendumu... A ko neće, eto mu svakog dana inspekcije na vratu: komunalna, finansijska, građevinska..., pojma nemam kojih sve ima. Užasno je čovjeku u Crnoj Gori koji hoće nešto da radi, i druge da zaposli, ako nije podanik DPS-a.
Znaju oni i na čija vrata nemaju rašta kucati. I ne kucaju. Toga i toga ne možemo ucijeniti, ni podmititi... Njima su bitne brojke, većina.
Slava Bogu Višnjem, na vrata mog oca, kao ni na moja, nikada nijesu zakucali. I to mi daje kredibilitet da ovo pišem i da s narodom izađem na ulice.
Dok ovo pišem još uvijek je Mitrovdan, praznik Svetog Dimitrija. Jutros sam, kao inače, služio liturgiju na Velikom pijesku, u prelijepoj crkvi brvnari koju su svojim rukama, i najvećim dijelom svojim sredstvima, napravili ovdašnji vjernici.
Eto, taj Dimitrije, kojeg danas slavi čitav svijet: Solun gdje su mu mošti kao zaštitnika, Rusi kao zaštitnika Sibira, Srbi kao krsnu slavu (jedino Srbi imaju krsnu slavu, pa i u Crnoj Gori), koji je iako mlad bio vojvoda rimske vojske, naslijedio bogatstvo svog oca takođe rimskog vojvode, sve to je ostavio Hrista radi. Nije se odrekao Hrista da bi sačuvao svoj čin, svoju slavu i bogatstvo. Mlad, glavu svoju darivao je Bogu, ostavši uz njega dok je Maksimilijan tražio od njega, preko svog povjerenika, da se njemu prikloni, da bude njemu poslušan, da njegove interese zastupa.
Hrabrost momčeta Dimitrija je pred nama. Da li je trebalo da se Dimitrije prepadne svog gazde Maksimilijana i kaže: evo, ja sam tvoj, jaši me, tvoj sam sluga, ne diraj moje bogatstvo, moj čin vojvode?
Milo Đukanović je Maksimilijan današnje Crne Gore.
A ovaj narod koji mu se usprotivio, koji je rekao: ‘’Ne, ne tvojim nepočinstvima’’, on je – Dimitrije, taj kojeg čitav svijet danas slavi.
U Crnoj Gori je sve vrijeme njenog trajanja bilo sramota biti kukavica. Kukavica je sramota biti i danas. Zato, narode crnogorski – glavu gore! To što ti može Milo nauditi kratkog je vijeka. Eto, i Maksimilijan, rimski car, krpetina je, kanavaca, pred momčetom Dimitrijem. Tako će i Milo Đukanović biti kanavaca pred crnogorskim narodom.
Nemoj, narode crnogorski, da te povjerenici DPS-a prepadaju. Sramota je biti kukavica.
I zato što svim sredstvima svoje vlasti: policijom, medijima, tužilaštvom, sudstvom, tim alatkama koje mu omogućavaju i legitimišu zastrašivanje naroda, zato što toliko godina sramoti crnogorski narod – Milo mora pasti.
Piše: Jovan Plamenac