Da bi mogao da bude na visini svog novog položaja, nastavničke djelatnosti, koja je trajala decenijama na Beogradskom univerzitetu, Milanković je nastojao da svoja predavanja uvijek osvježava i unosi nova naučna saznanja. Uvidio je i značaj udžbeničke literature na efikasnost nastave. Ipak, prva prilika da objavi jedan od svojih univerzitetskih udžbenika ukazala mu se tek 1935. godine. Tada se, naime, formirao poseban fond (od strane Luke Ćelovića, 1854-1929, koji je bio veliki dobrotovor, inače, trgovac po struci). Milanković je objavio svoj standardni udžbenik Nebeska mehanika (1935) u kome je dao opšti pregled ove egzaktne nauke. Pri tome je učinio dvije značajne inovacije.
Klasična teorija nebeske mehanike, čiji su osnivači Lagranž i Laplas, koristila je složeni matematički aparat. Pri tome je položaj planeta prikazivan pomoću šest podataka, nazvanih elementima planetskih putanja. Računi određivanja putanja i položaja planeta su bili složeni i dugotrajni, a praktično za svaku planetu je trebalo adaptirati obrasce na specifičan način. Rješavanje sistema diferencijalnih jednačina predstavljao je i ozbiljan numerički problem. Zato se Milanković prihvatio izgradnje ove nauke na osnovu novog matematičkog aparata koji je nastao u drugoj polovini 19. vijeka – na osnovu vektorskog računa. Tako je uspio da uprosti sadržaj ove nauke, da mnogobrojnim formulama da jednostavniji i elegantniji oblik, a simetričnost je omogućavala lako izvođenje mnogih obrazaca (korišćenjem ciklične permutacije) iz nekoliko osnovnih.
U prvom izdanju svoje Nebeske mehanike Milanković je posvetio veliku pažnju i prikazu razvoja nebeske mehanike (i astronomije) tokom proteklih vjekova. Smatrao je da se jedino u skladu sa istorijskim razvojem mogu bolje i svestranije sagledati osnovi i dometi nebeske mehanike. U ovom kapitalnom djelu udžbeničke literature, koje je objavljeno u vrijeme kada se nebeska mehanika malo obrađivala u udžbeničkoj literaturi i u svjetskim razmjerama, Milanković daje i svoje originalne prinose. Nije u pitanju bila samo primjena vektorske metode, što je umnogome osvježilo i modernizovalo sadržaj te nauke, već i način kako je veliki naučnik uspio da obradi i izloži složeni komleks ideja i metoda jedne od najegzaktnijih nauka. Inače, on o nebeskoj mehanmici uvijek govori kao o najegzaktnijoj i najznačajnijoj nauci što svjedoči ne samo dobro poznavanje te oblasti, već i ljubav i interesovanje koje je ispoljavao prema tom domenu znanja.
Svojim velikim i raznovrsnim djelom, posebno na području klimatologije Zemlje i drugih nebeskih tijela, Milanković je stvorio veliko naučno djelo koje mu je obezbijedilo trajno mjesto među znamenitim svjetskim naučnicima. Ovaj svestrani stvaralac, sa izrazitim spisateljskim talentom, napisao je i čitav niz knjiga iz raznih oblasti.
Posebno područje Milankovićeve spisateljske djelatnosti, osim ovih djela, predstavlja i njegov mnogostran i dugotrajan rad na popularizaciji nauke. Na tom području stvorio je niz značajnih djela, a izraziti književni talenat je najviše došao do izražaja upravo na tom polju. Karijeru je počeo kao inženjer građevinarstva, potom postao astronom, matematičar i geofizičar da bi, pored klimatologije, geologije i meteorologije, dao značajan doprinos i popularizaciji nauke. Njegovo ogromno znanje, širok dijapazon interesovanja i smisao da i najteže probleme prikazuje razumljivim i pristupačnim jezikom, uvrstili su ga među najznačajnije i najpoznatije popularizatore nauke koji su pisali na srpskom jeziku.
Milanković je umro od starosti, od skleroze, 12. decembra 1958. godine u 80. godini u Beogradu u svom domu, u sopstvenoj kući u Ulici Ljube Stojanovića br. 9 (na Dorćolu). Sahranjen je u Beogradu, ali je ostavio oporuku da se njegovi posmrtni ostaci kasnije prenesu u rodni Dalj, kako bi počivao među svojim najbližima. Želju su mu ispunili i on je 13. maja 1966. prenesen u svoj zavičaj i sahranjen u porodičnu grobnicu na srpskom pravoslavnom groblju u Dalju. Inicijativu za prenošenje posmrtnih ostataka velilkog naučnika u rodno mjesto je pokrenula njegova sestra blizankinja Milena. Tada je to bilo u SFRJ, ali se danas njegov rodni Dalj nalazi u Republici Hrvatskoj. Svoju zaostavštinu na naučnom, književnom i uopšte stvaralačkom radu zavještao je Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. U ovoj najuglednijoj srpskoj naučnoj i umjetničkoj ustanovi se čuva i Milankovićeva radna soba koja pokazuje u kakvom radnom ambijentu je stvarao ovaj naš znameniti naučnik i popularizator nauke. Iz sačuvanog materijala se vidi koliko je Milanković bio odgovoran, uredan i savjestan tako da je sve radio sa izvanrednom pedantnošću.
Veliki je onaj čovjek, a to se posebno odnosi na stvaraoca u bilo kojoj oblasti duhovne sfere, kojemu djelo živi i nakon fizičke smrti njegovog autora. Milankovićevo veliko naučno nasleđe je nastavilo da živi i da se, štaviše, uvećava, jer se pokazalo od ogromnog značaja, a praktična ispitivanja su ga sve više potvrđivala. Proučavanja obavljena na terenu ukazivala su na pravilnost teorijskih zaključaka ovog velikog naučnika. Proračuni izvršeni za veliki vremenski period, od preko 30 miliona godina u prošlosti i milion godina u budućnosti (obavljena u bivšem SSSR-u), potvrdili su Milankovićeve krive osunčavanja i ukazali na pravilnost njegovih numeričkih i tabelarnih prikaza. I sa proučavanjem klimatskih uslova na susjednim kosmičkim svjetovima, koja se i danas obavljaju, i to neposredno pomoću automatskih letilica, sondi i raznih uređaja i instrumenata, pokazuju ispravnost Milankovićevih zaključaka. Upravo, neposredna opservativna istraživanja su, naravno, najmerodavnija za bilo koju teoriju, a posebno za tako široko, složeno i sveobuhvatno obrazlaganje mnogobrojnih fizičko-hemijskih i astronomskih faktora koji utiču na klimatske promjene Zemlje i susjednih nebeskih tijela. (KRAJ)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ