Čovjek jeste dizajniran da preživljava, da se nada, da se bori za bolji život zahtijevajući više vedrine, uspjeha, radosti... Predominantno smo vrsta koja razmišlja, i u tome leži volja za ličnim napretkom. Međutim, upravo sposobnost povezivanja misli u smislen red umije da nas pokvari, zamrzne u vremenu i, prosto rečeno, nagrdi.
Na Balkanu se malo pažnje posvećivalo stanju koje se u zapadnoj literaturi naziva „over thinking”. Termin bi ružno zvučao kada bi se bukvalno preveo na naš jezik, zato su ga ponegdje podvodili i pod „razmišljanje u prazno” ili „tjeskobno razmišljanje”, pa čak i „antirazmišljanje”. Mi ćemo danas, zarad potreba ovog teksta, koristiti noviji termin koji glasi „subrazmišljanje”.
Ubijeđen sam da svako od vas, s vremena na vrijeme, umije da sklizne u stanje kada um toliko razmišlja o negativnim scenarijima, da se i tijelo počne osjećati loše. Kada se zađe u zonu subrazmišljanja, mozak automatski obrađuje nemile slike, ružne i tjeskobne ideje, stvara stres. U tom stanju previše analiziramo svaki mogući detalj, ubijeđeni da će se u životu ispostaviti upravo ti i takvi haotični momenti, do kojih u realnosti navjerovatnije neće doći. No, dok praksa pokaže da ste se uludo istrošili, vi ste već od sebe napravili lešinu koja hoda. Zamorili ste se od truda da sve predvidite. Kod ljudi koji „prerazmišljaju” prvi od simptoma su krvave ili staklaste oči.
A šta prouzrokuje subrazmišljanje? Preživljene situacije koje su ostavile bolna i ranjiva mjesta na vašoj duši. Smrt bliskih osoba, raskidi emotivnih veza, neuzvraćene ljubavi, konfliktni odnosi u društvu ili na poslu, siromaštvo, neuvažavanje od strane okoline, samoća, fizičke i psihičke traume raznog spektra... Ukratko, ono kad vam se dogodi život sam. Jer, od svega navedenog nikada nećete moći da pobjegnete... pa čak doživjeli samo jednu od stavki, počećete da se s njenim rezultatom identifikujete i samo kroz nju posmatrate svijet, i sebe u svijetu. Naime, mozak će započeti misiju da vas konstantno plaši – pa ćete čak i odlazak u šetnju smatrati besciljnim aktom, neproduktivnim i vjerovatno pogubnim korakom po psihu. Takvi ljudi, koji opsesivno pate od subrazmišljanja imaju svoje dijagnostičko ime – ruminatori.
Ruminator polazi od postavke da kada se samo jedna loša stvar dogodi, mora da je u svezi sa nekom jednako lošom koja se desila nekada davno. U tom momentu se za njega planeta zaustavlja, a glava počinje da rotira. Očekuje da se u narednim satima ili danima dogode još gore stvari. Postaje opsjednut time šta će sve još da pođe po zlu. Zato ovo stanje nikako ne smijete zanemariti, ako vam se događa često... jer, ono je u najčešćem, glavni okidač ulaska u još grđu smjesu – depresiju.
Ono što možda niste očekivali, ruminatori su najčešće jako umiljate pojave, saosjećajne osobe spremne da lako zađu u svijest sagovornika i osjete svaku njegovu tremu i damar, nadčulni su, izuzetno inteligentni, brižni ljudi blage pojave... koji, u nedostatku adekvatne podrške, autoprodukuju tako hormonski jaku drogu, koja ih za kratko vrijeme pretvori u kese što se valjaju po ulici. Subrazmišljanje nije ništa drugo do autoimuni otrov koji ubija svaku klicu vedrine.
Znate, bilo je ranije pokušaja da se šok terapijom naglo zaustavi „subrazmišljanje” kod ruminatora. Nije dalo nikakve rezultate. Čak suprotno... postajalo bi invazivnije. Ne, ne radi se o prostom prekidaču koji klikom prestaje da snabdijeva mozak usmrđenim mislima... te, ako ste se prepoznali u tekstu, znajte da je oporavak moguć, ali je izuzetno pipav i postupan. Evo nekoliko tajni koje će vas ozdraviti:
Jedan) Prepustite se sudbini, ili univerzumu. Toliko ste sitni, da koliko god se činilo da ste važni i da morate učiniti puno bitnih stvari dok ste na Zemlji, znajte – sve i da ih redom uradite ili ih odreda s.ebete, za relativno kratko vrijeme niko neće pamtiti da ste uopšte postojali. Priznajem, malo brutalna istina, ali ima u njoj utjehe pravo da vam kažem.
Dva) Zaokupi se obavezama. Radi. Fizički se troši. Zajebi taj mozak što bi da te jede kad se odmaraš.
Tri) Otvori oči, posmatraj sadašnjost. Sve što te okružuje, ono brdo što je daleko, ti ljudi koji se kreću oko tebe, taj svijet što vazda nešto čini, a ne pomjera se... gledaj sve to saživljeno. I što je najbitnije, dok posmatraš sadašnjost, praktikuj izostanak osuđivanja. Izgledaće ti kao dobar film. Dobro, ne baš previše sjajan scenario... ali kvalitetan triler.
Četiri) Raduj se, jer te ima. Ovdje si da plešeš, saplićeš, padaš i ranjavaš se. Najsjanija sazvježđa su upravo ona koja su se raspukla suprotstavljajući se crnim rupama. I suze su simbol kikotanja.
(Autor je književnik)
Piše: Milisav S. Popović