Crnogorska likovna umjetnica Ivana Radovanović nedavno je postigla izuzetan uspjeh na svjetskoj umjetničkoj sceni. Ona je jedno od dvoje ravnopravnih dobitnika nagrade Res Artis koju dodjeljuju 17. Bijenale mladih umjetnika čiji je organizator Biennale des jeues créateurs de l’Europe et de la Méditerranée koje je održano u Milanu pod motom „No food’s Land – Milano after”, u sklopu izložbe EXPO 2015. Pripao joj je jednomjesečni rezidencijalni boravak u KulttuuriKauppila Art centru u Finskoj u septembru 2016. godine. Radovanovićeva je nagradu osvojila sa radom „The Hollow Men”.
- Svaki napor u umjetnosti je ujedno i borba da se u čovjeku prepozna nešto više od fizičkog tijela. Umjetnik pravi ono što mu je namjera. On umeće u svoj rad ideje i osjećanja, koje je imao namjeru da prenese. U njemu se „stvara” i on prenosi dalje. Ukoliko je riječ o umjetnosti, moć takvog rada na ljude je apsolutno predodređena; oni će, zavisno od sopstvenog nivoa primiti te iste ideje i osjećanja. Ako u „Šupljim ljudima” ne postoji ništa, tada nema šta ni da opstane. Ovo je zaista lijep završetak jednog ciklusa koji je u stvari bio moj doktorski rad koji ću uskoro i odbraniti na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Samo učestvovanje, a posebno biti laureat je za mene velika čast i odgovornost. Boravak u Finskoj će biti jako interesantan za mene kao umjetnika i lijepa mogućnost za dalje napredovanje i istraživanje. Nagrada obavezuje, pravi lijep podstrek za umjetničku istinu, a najvažnije od svega, za mene jeste to da imam čistu svijest prema njoj. Istina je da sam srećna i može se reći zadovoljna rezultatom.
● Radom „The Hollow Man” predstavili ste se i Podgoričanima. Da li su Vas reakcije ovdašnje publike negdje podstakle da se i publici u Italiji predstavite istim radom?
- Radovi prikazani u Milanu su djela sačuvana kao intimni artefakti nakon nedavno izvedenog performansa „The Hollow Men - Burning Way”. U okviru festivala FIAT, u hali „Radoje Dakić”, predstavila sam, po poslednji put 27 skulptura. Sačuvano je njih devet koje je šira publika, van okvira naše zemlje, imala i imaće priliku da vidi. Ono što je presudno za umjetnost jeste da se ništa ne „mora”, ne postoje pravila. Jedino njeno pravilo jeste sloboda. Nije riječ o slobodi koja vodi anarhiji, već slobodi koja nosi odgovornost. Svjesna sam da tu postoji dosta kontradiktornosti. Ali, upravo je tu trag i jednoj ravnoteži. Kao što nalazimo kod Kandinskog: „razvitak umjetnosti jeste rastuće ispoljavanje vječnog - objektivnog u vremensko - subjektivnom.” Umjetnik i posmatrač komuniciraju preko stvorenog djela i umjetnikov poziv je da šalje jedno viđenje dalje. Čovjek gradi kostur djela, ali ono se često samo od sebe preobrati, pojavljuje se jedna nova forma, tako da nas pomalo i uplaši i obraduje taj trenutak improvizacije. To je određeno i u isto vrijeme složeno kretanje koje se može jednostavno predstaviti. To je nešto što vas neprekidno „tjera dalje”.
● Radite doktorat. Što je tema Vašeg rada, na šta ste fokusirali interesovanja?
- Književnost je imala veliku ulogu u mom poimanju stvari, tako je došlo do vremenskog preklapanja u toku samog procesa sa idejom koju je T.S.Eliot definisao poemom „The Hollow Men” (Šuplji ljudi). Moram naglasiti da ovi radovi nisu nastali kao deskripcija ove poeme. Nekim čudnim slučajem, kako to zna ponekad da se desi, kao neočekivana nagrada, poema mi se otkrila u svojoj cjelokupnosti. Poema je konstruisana da prati aluzivno značenje, sve je u grču između „zamisli i tvorevine”, „ideje i stvarnosti”, a zatim se sve završava u smiraju da se bilo šta kaže o tom svijetu praznine. Ono što ona nosi je atmosfera stradanja, opustošenosti, praznine, kritičke napregnutosti i svakako jedan nesumnjivo širok istorijski i kulturni kontekst. Sama težnja za istinom je upravo protivteža banalnosti i osujećenosti stvari, tako da čini mi se, kada sebe upoznate sa stvarima i predočite ih drugome, niko tu sebe ne može smatrati indiferentnim. Upravo, mogu reći ovim pitanjem sam se bavila u cijelom procesu nastajanja ovih akefalnih skulptura. Željela sam da kroz ovo što radim odgovorim ili nastojim odgovoriti na pitanje šta čini prostor u nama koji nosimo. Ostavljamo li ikakav trag u vremenu i ako ostavljamo, šta je to? Skulpture koje danas imamo su akefalne forme koje oslikavaju jedno stanje praznine i dovodi u pitanje samu ljudsku egzistenciju. Društvo, kako ga doživljavam, a čini mi se i da činjenice svakodnevno govore o tome , jeste društvo u kome vlada masovna ravnodušnost, u kome preovladava osjećanje dosadnog ponavljanja i tapkanja u mjestu, u kome je inoviranje banalizovano, u kome se budućnost ne poistovjećuje s neminovnim napretkom. Društvo je uspjelo da neutralizuje u apatičnost ono što ga utemeljuje: promjenu. Nas od sada određuje praznina, praznina koja je lišena tragičnosti i apokaliptičnosti. Kao u samoj poemi, skulpture nose aluziju. Sve je u grču između zamisli i tvorevine, ideje i stvarnosti, a sa žalom da se bilo šta kaže o tom svijetu praznine. Šuplji ljudi, kako sam ih i nazvala, su oni bez dubine, potpuno ispraznih egzistencija. Kritički stav je izvor ljudske djelatnosti, odgovornosti i samim tim i nekog napretka. U sistemu u kome nema misli o kulturi, ostavljena vam je velika sloboda i odgovornost.
Ž. JANjUŠEVIĆ


Upletena u proces razračunavanja

● Od kojih materijala je napravljen Vaš rad, i što ste pokušali prikazati ovim „šupljim” ljudima? Trebamo li taj rad razumjeti kao „prosipanje” našeg „punjenja” na nevažne stvari i događaje? Ili ga trebamo tumačiti kao ostavljanje traga, kao način označavanja postojanja – egzistencije?
- Kada sam 2011. počela da uviđam da se moja, u ranijem periodu klasično postulirana skulptura, počela udaljavati od svojih prvobitnih pretpostavki, nastale su 33 skulpture koje predstavljaju osnov skulptorskog i svakog drugog mog rada u pogledu njenog konteksta (teorijskog, sociološkog, itd.) Usredsređena na razvijanje tih novih djela, koja su mi otvorila nove načine razmišljanja o skulpturi - načine koji su donekle isključivali prethodno gestualne pristupe tradicionalnom modelovanju- u periodu trajanja od četiri godine bila sam upletene u proces intenzivnog razračunavanja sa njom. Ukočeni pokret figure, i pored mog ekspresivnog upliva, morao je, poslije izvjesnog vremena, da bude doveden u pitanje. Skulpture su nastale kroz samo propitivanje materijala, a sa tim i pomjeranjem same veličine skulpture. Taj proces je zahtijevao jedno trajanje, kako u tehničkom tako i duhovnm pogledu. Juta je upotrijebljena na taj način što je bezbroj puta obmotavana oko jednog krutog modela od gline i gdje je uz pomoć lijepka uspijevala iznova da nađe svoju formu. Tako građena napola ljudska obličja, su u toj opni, uvijek kreirala nov život boreći se sa materijalom, vremenom sušenja, rezanjem, lijepljenjem, prošivanjem.