PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Profesor Bogdan Gavrilović je iskazao svoju izuzetnu radost da Milankovića u Beogradu vide u svojim redovima, ali da postoji tzv. numerus klauzus (tačno određen i ograničen broj) redovnih profesora. Upravo se tada ukazala prilika jer je napola upražnjena katedra primijenjene matematike koja je, kako je to Gavrilović podvukao, kao poručena za tako renomiranog naučnika.
Krajem juna 1909. g. iz Beograda je stigao telegram sledeće sadržine: „Izabrani ste za profesora“. Na njemu se nalazio potpis Jovana Radovića, tadašnjeg djelovođe Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Odlučio je da se prihvati toliko željenog poziva, iako mu je plata (kao vanrednom profesoru) bila deset puta manja od one koju je primao kao uvaženi stručnjak u bečkoj firmi. Kada je odlazio iz matičnog preduzeća, stari Brauzevet mu je rekao: „Dragi naš doktore! Vi sada polazite u stranu zemlju i nepoznate prilike. Ako vam se onde, bilo iz kojih razloga, ne bi dopalo, smatrajte da se naš dosadašnji dugogodišnji ugovor, u kojem smo predvidjeli i ovakav slučaj, vraća automatski na snagu kad god to zaželite.“
Poslije telegrama, sjutradan, stiglo je opširno pismo profesora Bogdana Gavrilovića u kome mu detaljno piše o mnogim aspektima posla kojim treba da se bavi, posebno o svom neizmjernom zadovoljstvu što će imati čast i zadovoljstvo da vidi mladog Milankovića kao profesora primijenjene matematike na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Ukaz o njegovom postavljenju potpisao je tadašnji ministar prosvjete Ljubomir Stojanović 9. septembra 1909. godine (po starom kalendaru; po novom taj datum glasi: 22. septembar 1909). On je, zapravo, preuzeo katedru primijenjene matematike poslije Koste Stojanovića (1867–1921), koji je upravo tada postao ministar narodne privrede. U počeku je Milanković bio profesor pod ugovorom na Beogradskom univerzitetu, pri čemu je tada bio najmlađi nastavnik na toj visokoškolskoj ustanovi.
Tek nakon dvije godine, za koje vrijeme je izvodio nastavu kao predavač pod ugovorom, Milanković je preveden u zvanje stalnog predavača. Da bi postao redovni nastavnik, iako u zvanju vanrednog profesora, trebalo je prethodno da dobije državljanstvo zemlje u kojoj je živio i radio. To se desilo dvije godine nakon stizanja u Beograd (1910). Stoga je odmah preveden u profesionalno stalno zvanje kada je konačno postao državljanin Kraljevine Srbije, jer je dobio mjesto vanrednog profesora u stalnom radnom odnosu. Time se konačno ispunila mladalačka želja tog budućeg velikana ne samo da živi i radi u Beogradu, svom voljenom gradu, već i da se posveti egzaktnim naukama prema kojima je imao veliki afinitet i izraziti talenat. Međutim, te iste godine mu je umro brat Vojislav, dok je njegov brat Vladan ranije peminuo, i to obojica od iste bolesti, od tuberkuloze (iako nijesu bili siromašni jer su živjeli u dobrim ekonomskim uslovima). Beč je konačno napustio 1. oktobra 1909. i vozom otputovao u Beograd. „Tog dana završio se trinaestogodišnji period mog živovanja u bivšoj Habzburškoj monarhiji, a i doba moje mladosti. To sam jasno i bolno osjećao, valjda i zbog toga što na mome putu poče promicati prva, laka, jesenja kiša“ – piše Milanković.
Iz velike evropske metropole Beča, u kojoj je proveo najljepše godine svoje mladosti, Milanković je doputovao u jedan mali balkanski grad. Upravo je tada Beograd počeo da se izgrađuje i da se postepeno, ali kasnije sve ubrzanije, modernizuje i evropeizuje. Dugogodišnja turska vladavina je ostavila teške posledice, ali se počeo osjećati novi duh pun nacionalnog poleta, zanosa, duhovne i materijalne snage. Trebalo je izgrađivati mladu zemlju i stvarati nove materijalne i duhovne vrijednosti. Milanković je osjećao svu odgovornost i značaj tadašnjih potreba pa se punom snagom, ljubavlju i entuzijazmom prihvatio svog profesorskog poziva. Uporedo sa tim, naglo je porastao interes i za naučni rad, pa i na području klimatologije. Ustanovio je da je to područje, ne samo za našu rodnu planetu (Zemlju), ostalo nekako po strani pa je, stoga, nastojao da ga matematički obradi i dovede do istog stepena egzaktnosti kao što je to bio slučaj i sa drugim područjima tadašnje fizike, astronomije, racionalne i nebeske mehanike.
Nastavu na položaju vanrednog profesora primijenjene matematike, u okviru koje su se nalazile racionalna i nebeska mehanika kao i teorijska fizika, Milanković je otpočeo na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 3. oktobra 1909. g. U to vrijeme Filozofski fakultet je imao veoma mali broj nastavnog osoblja. „Filozofski fakultet Beogradskog univerziteta, kakvog sam ga onda zatekao, imao je osam redovnih i deset vanrednih profesora – piše Milanković. – Da ih nabrojim poimenice. Redovni su bili: Sima Lozanić, Đorđe Stanković, Draža Pavlović, Sava Urošević, Jovan Cvijić, Bogdan Popović, Mihailo Petrović i Svetolik Radovanović, a vanredni Živojin Đorđević, Nikola Vulić, Branislav Petronijević, Aleksandar Belić, Stanoje Stanojević, Pavle Popović, Milan Nedeljković, Vasilije Đerić, Jovan Skerlić i Jovan Radonić.“
Milanković je naslijedio upražnjeno mjesto nastalo poslije napuštanja katedre primijenjene matematike koju je prethodno držao Kosta Stojanović (Alaksinac, 1867 – Beograd, 1921), talentovan matematičar, ali i veoma istaknuti političar. Još od 1900. g. on je izabran za poslanika, a 1906. g. je ušao u kabinet Pašićeve vlade. Pored matematike, napisao je i nekoliko značajnih radova iz fizike, filozofije i ekonomske politike, a posebno mu je značajno djelo pod naslovom Osnove teorije ekonomske vrijednosti. Milanković je trebalo da drži predavanja iz tri razne oblasti, a na redovnim studijama u Beču nije slušao ni nebesku mehaniku ni teorijsku fiziku. Stoga se morao temeljito pripremati i za predavanje ovih oblasti, pored racionalne mehanike koju je slušao na Velikoj školi u Beču. (NASTAVIĆE SE)