PIŠE: MILAN MIŠO BRAJOVIĆ
Danas se malo ili nikako ne ističu pojave i aktivnosti koje su se poslije oslobođenja poklanjale, kao i briga o mladima. Tih prvih mjeseci u opustošenom gradu jedva se mogla obezbijediti osnovna ishrana za porodicu. Da bi ublažili takvo stanje, organi vlasti prišli su zbrinjavanju djece bez roditeljskog staranja – ratne siročadi, kao i djece iz porodica koje su slabog imovnog stanja. Naše odredište bio je Beograd. U martu 1945. godine, nakon pribavljenih podataka, pošle su prve grupe sa aerodroma u Podgorici, djeca osnovnoškolskog i starijeg uzrasta. Zadužena lica za njihov transport nijesu bili strogi u odabiranju polaznika, već su omogućili odlazak i onima kojih nije bilo na spisku, jer nijesu mogli odoljeti njihovom pritisku. Za njihov odlazak, porodice su naknadno bile obaviještene. Tih transporta bilo je u više navrata. U jednoj od tih grupa bio sam i ja.
Nakon dolaska na aerodrom u Beogradu vojnim avionom, sačekala su nas uniformisana lica i prebacili nas vojnim vozilima do grada. Ulaskom u dvorište gdje je bila tabla sa oznakom ulice i broja – Zvečanska 7, prihvatilo nas je osoblje.
Ti avioni kojima smo odletjeli za Beograd bili su sa vojnom posadom, nijesu namijenjeni za putnički saobraćaj, to zaključujem po tome što nije bilo prikladnih klupa, već su bili sa jedne i druge strane sanduci. Sve do slijetanja na aerodrom u Beogradu, ništa nijesmo mogli vidjeti, već su nam lica iz pratnje rekla gdje ćemo sletjeti.
Saznali smo pri dolasku da su već iz Podgorice otputovala djeca sa vaspitačima za Bugarsku, kao i za Čehoslovačku nešto kasnije – stariji uzrast, koji su pošli na izučavanje zanata.
U domu smo smješteni po grupama – mlađi uzrast u višespratnici, mora da je to prije rata bio hotel.
Po dolasku vaspitačice su nas odvele u kupatila, gdje smo dobili jednobrazni donji veš, a zatim nas rasporedile po sobama. Sjutradan smo pošli na ljekarski pregled, bilo je izolovanja pojedinaca zbog nekih bolesti. Ljekarska kontrola je bila redovna.
Starija grupa je smještena u paviljone, gdje su bila pristigla i djeca iz drugih krajeva Jugoslavije, posebno iz Bosne. Bilo je tada u Beogradu još đačkih domova, kao npr. u Ulici sokobanjskoj, kao i Dom „Saša i Tamara” (vjerovatno je dobilo ime po pionirima stradalim u ratu).
Druženje je bilo primjerno. Omogućeno nam je bilo i školovanje, a redovno su nam od prvog dana našu odjeću zamjenili domskom, koja nije bila jednobrazna, jer je bila prikupljana preko Crvenog krsta.
Zapažena je bila i posjeta žena Beograda sa poklonima. Susret sa Beogradom predstavljao je za sve nas tih dana susret sa velelepnim građevinama, širokim bulevarima i saobraćajnicama, pa se nije moglo zaključiti da je prije nekoliko mjeseci bio u paklu rata.
Upozoravani smo da obratimo pažnju na saobraćaj, posebno pri korišćenju tramvaja.
Bilo je štićenika koji su zbog nepažnje stradali u saobraćaju. Koristili smo iskustvo starijih, pa se mlađi od njih nijesu odvajali pri odlasku u grad.
Rat još nije bio završen, a pošto se u neposrednoj blizini našega doma nalazila Bolnica – Zvečanska 9, često gledali kako donose i danju i noću povrijeđene partizane. Često smo išli i da ih posjećujemo. Znali smo sa lakšim ranjenicima – partizanima voditi razgovore, posebno slušati njihove priče sa fronta.
Sve je to potrajalo do aprila, kada smo dobili jednobraznu odjeću i prikladnu obuću.
Ovu novu odjeću i obuću moji drugovi i ja povezivali smo sa najavom posjete druga Tita, Rankovića i drugih viših oficira među kojima je bio i legenda NOR-a Peko Dapčević. Došli su u posjetu domu. Saznavši za njihov dolazak, „slobodnjaci” iz paviljona prvi su im prišli zajedno sa vaspitačima. Posebno je bila zapažena upravnica Ddma Olga Milošević, koja im je poželjela dobrodošlicu. Ostali iz doma oni mlađi izašli su na balkone uz skandiranje: Tito, Tito...
Poslije kratkog zadržavanja u glavnom objektu, zajedno sa drugim gostima, drug Tito je obišao i druge objekte Doma. Mi se nijesmo od njih odvajali, divili smo se njihovoj prisnosti, pažnji i interesovanju za sve.(Nastaviće se)
Događaj koji me je mogao koštati života
U predvečerju 20. januara 1945. godine, na Jovandan, odrasli sugrađani, pretežno omladinci i omladinke, ali i drugi, išli su na svečanost u Gimnaziju, jer je organizovana velika zabava. Mi mlađi smo bili uskraćeni, tako da smo mogli čuti pjesmu i muziku, kao i improvizovani vatromet, samo od naših kuća. Da bi sve to čuli izašli smo brat i ja na brijeg iznad naših kuća. U tom predvečerju nailazi vršnjak mog brata, mlađi od mene nekoliko godina, nosi u ruci neku zaostalu granatu. Počeli smo da razgledamo i čačkamo, to sam ja radio, jer sam bio više od tri godine stariji od njih. Iz nje je izlazio sitan prah (barut). Ostavio sam je na zemlju, skrećući pažnju da je ne diraju. Naša kuća je bila udaljena oko desetak metara. Pošao sam do ognjišta, gdje je majka sjedela sa ujakom Vidakom Veljovićem, i sve tri moje sestre. Neopaženo sam uzeo ugarak i iznio na brijeg, gdje sam ostavio granatu. Uzeo sam je u lijevu ruku i prineo ugarak. Odjeknu je strašna eksplozija. Stradala mi je šaka lijeve ruke. Hirurg Đorđije Radulović odlučio je da treba odmah šaku amputirati da ne bi došlo do trovanja. Na moju sreću, doktor Đorđije Radulović zatekao se u Podgorici, jer je inače po nekoliko dana boravio na Cetinju. Oporavljao sam se u najboljem redu, a u martu sam sa vršnjacima pošao za Beograd u Dječiji dom Zvečanska 7, gdje sam boravio do oktobra iste godine. Vraćam se u Podgoricu i nastavljam školovanje u Gimnaziji, a potom i u Učiteljskoj školi u Herceg Novom i Nikšiću.