Piše: Aleksandar Matović
Ovih lijepih jesenjih dana, sasvim slučajno, sjetih se jedne humorističke tv serije iz devedesetih godina dvadesetog vijeka. Ovih lijepih oktobarskih dana, dok se namještaju ljudske kosti u bolnicama, dok narod iskašljava suzavac iz pluća, dok u rebrima i leđima ,,sijeva’’ od miline dodira pendrekovog, dok u glavama mnogih još odzvanjaju blage riječi oklopnika-junaka i njihove otmene psovke, dok nam pokretne slike prikazuju terenski automobil kako juriša da pregazi. Lijepo vrijeme, lijepe slike. I ko će sada reći da nismo zemlja lider?!
Nego, da se vratim humoru iz tv serije.
U to vrijeme, televizor me je gledao svojim crno-bijelim ekranom, a meni to nije smetalo. Evo scene koja mi se mota po glavi već danima. Tip dolazi u banku, želi da uplati novac i pita službenika kolika je kamata. Pet odsto, kaže službenik. Malo, na to će tip. Tada se službenik razgoropadi. U Švajcrskoj je tri odsto, i ljudima je to dovoljno! A nama je pet odsto malo! Nama je i sedam odsto malo! I deset, i sedamdeset! Nama je SVE malo! O, kako se smijah tada! Ali se ne smijem sada, naprotiv.
Sjećajući se ove scene, sjetih se Onoga. Mi stariji pamtimo kad je Onaj došao na mjesto kojeg se i danas grčevito drži. Bijaše to nekako baš ovih dana, daleke 1988. Tada je Onaj po ubjeđenju bio komunist. Ubrzo se preobrazi u nacionalistu punog mržnje. Mržnje prema drugim narodima iz okruženja koji nisu bili što i on. I krenu u sistematsko uništavanje Crne Gore. Išlo mu je odlično. Jedna za drugom, počeše propadati fabrike kod nas. Kako narod poče bivati siromašniji iz dana u dan, tako Onaj i njemu bliski počeše bivati bogatiji, materijalno. Ako je vjerovati legendama. I vlastitim očima.
No, to je Onome bilo malo. Valjda mu je postalo dosadno biti nacionalista jedne nacije, pa istu promjeni. I još jače poče mrzjeti naciju koju napusti. Ali, i to je Onome malo. Odluči da dotuče osakaćenu Jugoslaviju. Pojača mržnju i histeriju, porastoše računi na bankama. Mislim, računi Onoga i njegovih.
Prođoše decenije. Narod još siromašniji, Onaj još bogatiji. Sada imaju i porodičnu banku. Ali, Onome je i to malo...
Poželje da uzme Ostroške novce. I sve crkve i manastire crnogorske. Da li je poželio da se samoproglasi za patrijarha – ne znamo. Još.
Kad kažem Ostroški novci – mislim na novce koje vjerujući dobrovoljno ostavljaju kod ćivota Svečevog. Onaj je izračunao – tu su milioni! Hoću ih, malo mi je!
Postoji izreka – lako je nahraniti gladnog, teško je nahraniti bogatog. Izgleda da je Onaj gladniji nego ikad! Više se ne može zasititi novcem, materijalnim bogatstvom. Sad želi našu krv. Da je pusti, da je proba.
I uradio je to. One Crne Subote uveče. Okupio je svoje krvožedne pse, dao im milicionarske uniforme i gumene toljage. Podijelio im bočice otrova. I terenske automobile, za gaženje. UDRI zasiktao je. I udarili su. Jako.
Ko zna da li je zadovoljan. Poznavajući ga ove tri decenije, možemo očekivati da je još žedan krvi narodne. Nego, ko se mača lati, od mača i strada kaže druga izreka.
Završiću priču još jednim sjećanjem. Ovo sjećanje se odnosi na subotu, 8. oktobar 1988. Tada je narodna milicija tukla narod na Žutoj gredi (između Nikšića i Titograda). Narod je krenuo da mijenja ondašnju vlast, tad je Onaj zajahao. Bora Đorđević je posle napisao pjesmu – Žuta greda bluz. Evo završne strofe – ne boli suzavac, pendrek i stenje, boli nas samo PONIŽENjE.