PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Posebno područje Milankovićeve djelatnosti je bilo konstrukcija velikih tavanica, kupola i modularnih mostova. U tom domenu došli su do izražaja svi njegovi kvaliteti, sva stručnost, znanje i matematičko-mehanička spretnost ovog mladog i darovitog doktora tehničkih nauka. Milanković je imao odlučujuću (ključnu) ulogu u konstrukciji mnogih impozantnih objekata, čak i nekoliko hidrocentrala, kao i drugih građevinskih poduhvata. Milankovićevim zalaganjem je, na primjer, preduzeće A. Pitela napravilo veliku kanalizacionu mrežu u Beogradu 1905. godine.
Kao građevinski inženjer, doktor tehničkih nauka i glavni konstruktor i statičar firme u kojoj je radio, Milanković je stekao veliki ugled ne samo u Beču nego i u čitavoj Austrougarskoj monarhiji. I u Srbiji je bio poznat i priznat njegov rad. Nije se, međutim, ograničavao samo na stručni konstruktorski rad nego je nastavio svoju naučnu djelatnost i objavio nekoliko zapaženih naučnih rasprava u renomiranim časopisima. Posebno ga je, u to vrijeme, interesovala pronalazačka djelatnost, pa je i na tom planu iskazao svoj raskošan talenat. Ostvario je šest odobrenih i štampanih patenata od velikog teorijskog i praktičnog značaja, čime je stekao i slavu istaknutog izumitelja. Posebno treba podvući da je izvršio preko trideset konstrukcija i proračuna za razne građevinske objekte, a obavljao je i veoma stručne, pouzdane i kvalifikovane ekspertize završnih objekata. Po njegovom sistemu (u saradnji sa Krojcom) napravljeno je 25 armiransko-betonskih kupola u Jugoslaviji, Italiji, Češkoj, Austriji, Mađarskoj i Rumuniji.
Svojim izuzetno značajnim stručnim i naučnim radom Milanković je stekao izvanredno značajno mjesto u Beču. Zato je novoosnovano preduzeće Pitela i Brauzevetera angažovalo ovog vrsnog građevinca 1. oktobra 1908. godine kao glavnog inženjera i konstruktora sa velikom platom i izvrsnim uslovima i pogodnostima za rad i napredak u stručnoj djelatnosti. Milanković je, međutim, stalno čeznuo za profesorskom karijerom, a to mu je nagovijestio i njegov omiljeni profesor Brik (nastojeći da ga angažuje na Velikoj tehničkoj školi). U međuvremenu je odslužio vojni rok, zapravo završio oficirsku školu i postao rezervni oficir u Austrougarskoj monarhiji. Njega su, međutim, duša i srce vukli ka matičnoj Srbiji pa je sa velikom pažnjom pratio sva zbivanja koja su se tamo odvijala. Prilikom tadašnje krize u međudržavnim odnosima Srbije i Austrougarske (Aneksiona kriza 1908. godine) Milanković je, kako to decidno ističe u svojim Uspomenama, osjećao i uviđao da se nalazi u neprijateljskoj zemlji.
Prilikom sklapanja ugovora sa firmom u kojoj je radio u Beču bila je na kraju predviđena klauzula da se ugovor može raskinuti ukoliko bi, eventualno, Milanković bio naimenovan za profesora univerziteta ili neke visoke tehničke škole. U proljeće 1909. g. stigla mu je ponuda (koju mu je lično donio u Beč profesor Hlavinka) da se prihvati profesure na budućoj Velikoj tehničkoj školi u Zagrebu. Ali se Milankoviću nije tamo išlo. Želio je da se tim poslom bavi u Srbiji, u Beogradu. Obratio se profesoru Bogdanu Gavriloviću (1864–1947), matematičaru, pismom da mu dade savjet. Od njega je dobio kratak odgovor: „Ne obavezujte se ni na šta dok od mene ne dobijete opširno obavještenje“. Poduže je, međutim, čekao na odgovor, a kada je stigao, ukazano mu je da bi ga beogradska sredina rado željela vidjeti u svojim redovima. Mladi i poletni stručnjak, čovjek koji je imao veoma izražene sklonosti, izuzetno obrazovanje i već tada znatan stručni i naučni ugled predstavljao bi, naravno, veliko osvježenje i podstrek u jednoj novoj sredini.
Beogradski univerzitet je, od svog osnivanja 1905. godine, nastojao da uhvati korak sa svjetskim tokovima. Bilo je to veoma teško u jednoj maloj zemlji, siromašnoj i dugo vjekova pod tuđinskom vlašću. Prvi školovani ljudi u Srbiji su bili izuzetno nadareni, poletni i spremni da podnesu težak i odgovoran zadatak stvaranja mladog i stručnog kadra. Orijentacija Univerziteta je bila da angažuje sve mlade i nadarene ljude kako bi se postepeno i ta visokoškolska ustanova približila poznatim i starim evropskim univerzitetima. Stvaranje kvalitetnih i obrazovanih ljudi, sa najvišim akademskim znanjima i zvanjima, predstavlja težak i dugotrajan proces. Njega najbolje i najefikasnije mogu ostvariti mladi, talentovani i obrazovani ljudi. Upravo je takav bio i Milanković.
Ovaj već tada poznati stručnjak i perspektivni naučnik je, međutim, u Beču proveo punih trinaest godina. Sigurno je da je za to vrijeme poprimio mnoge manire i karakteristike čovjeka i građanina jedne svjetske metropole. Tada je Austrougarska bila jedna od najvećih i najkulturnijih evropskih zemalja, koja je bila višenacionalnog sastava, a imala je i veliko bogatstvo. Iz mnogih svojih provincija crpila je veliko prirodno bogatstvo pa je, zato, trebalo praviti putnu mrežu, posebno razvijati željeznički saobraćaj. Taj vid prevoza se pokazao kao najekonomičniji i najefikasniji. Osim toga, počela je i velika i svestrana primjena električne energije, pa je i na tom planu trebalo izvršiti što širu i kvalitetniju elektrifikaciju.
Navedeni zadaci, a i mnogi drugi, zahtijevali su, svakako, angažovanje velike radne snage, posebno iskusnih i kvalitetnih stručnjaka. Upravo je takav bio i Milanković koji je, iako od najranije mladosti naklonjen „čistoj“ nauci (matematici i drugim egzaktnim naukama), pokazivao ogromnu nadarenost i na praktičnom, inženjerskom planu. Taj posao je donosio znatna materijalna sredstva, imao visok i zapažen ugled u društvu i predstavljao osnovu za brzo i nesmetano napredovanje u svojoj sredini u svakom pogledu. Milanković je stekao ime i položaj, ali ga je upravo prispjeli poziv, ipak, neodoljivo uputio na drugi životni put.
(NASTAVIĆE SE)