Više od 70 osoba iz užičkog kraja bili su u vrhu vlasti Srbije i Jugoslavije u poslednja dva vijeka. Najznačajniji među njima svakako je knez Miloš Obrenović, utemeljivač srpske državnosti, rođen 17. marta 1783. godine u Srednjoj Dobrinji u opštini Požega. Kontinuitet „vladavine“ Užičana nastavljen je do današnjih dana: u Vladi Srbije trenutno su dva ministra iz užičkog kraja – ministar poljoprivrede Snežana Bogosavljević-Bošković i ministar pravde Nikola Selaković. U Istorijskom arhivu u Užicu otvorena je izložba „Užičani u vrhu vlasti Srbije i Jugoslavije 1815–2015“.
– Od kneza Miloša do desete decenije 20. vijeka bilo je malo vlada bez Užičana. To govori o mentalitetu naroda ovog kraja, koji je preko svojih političkih predstavnika uvijek aktivno učestvovao u političkom životu Srbije i Jugoslavije. Sedam ličnosti iz današnjeg Zlatiborskog okruga bili su na najodgovornijim dužnostima – predsjednici vlada Kraljevine Srbije, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, Socijalističke Jugoslavije i Savezne Republike Jugoslavije. Za dva vijeka na najodgovornijim dužnostima bile su samo četiri žene, – kaže dr Aleksandar Savić, arhivski savjetnik u Istorijskom arhivu i autor izložbe otvorene u Užicu.
Knez Miloš je nastojao da u Srbiji izgradi jaku centralnu vlast, pa je do 1817. godine uklonio sve svoje unutrašnje protivnike, među kojima i Karađorđa. Na Sretenjskoj skupštini 1835. objavio je ukidanje spahijskog prava, i tada je svim ispravničestvima poslao uputstvo o ubiranju poreza, stavljajući tako temelj slobodnom seoskom posjedu. Miloš je pokazao i smisao za organizovanje vojske i jačanje odbrane Srbije. Podizao je škole, crkve i manastire i davao novac za njihovu gradnju i popravku. U Miloševo vrijeme u Srbiji su otvorene prve gimnazije, Velika škola, Bogoslovija, Knjažeska tipografija, štampane su Novine Serbske, i osnovano prvo pozorište „Knjažesko srbska banda“. Sretenjskim ustavom 1835. ograničena je kneževa autokratska vlast, a nakon suspenzije tog i donošenja takozvanog Turskog ustava 1838, koji je takođe ograničavao kneževu vlast, on se povukao u korist starijeg sina Milana. Miloš Obrenović je preminuo 1860. u svom konaku na Topčideru, i sahranjen je u porti Saborne crkve u Beogradu.
Užičani predsjednici vlada Srbije i Jugoslavije bili su Ljubomir Kaljević (1875–1876), Ljubomir Stojanović (1905–1906), Milenko Vesnić (1920–1921), Miloš Trifunović (1943), Petar Stambolić (1948–1953), Slobodan Penezić Krcun (1962–1963) i Ivan Stambolić (1936–2000). Petoro Užičana bili su potpredsjednici vlada Srbije i Jugoslavije, trojica predsjednici Predsjedništva SR Srbije, šestoro predsjednici Narodne skupštine Srbije, jedan je bio ministar inostranih djela a šestorica ministri unutrašnjih djela, dok su njih 47 bili ministri privrede, industrije, finansija, prosvjete, crkvenih djela i vjera, saobraćaja, ministri rada, pošta i telegrafa, zdravlja, saobraćaja, građevina, poljoprivrede, turizma, pravosuđa, pa i ministri bez portfelja. Iz užičkog kraja su četvorica načelnika Generalštaba: vojvoda Petar Bojović, Dragoljub Draža Mihailović, Dragoljub Ojdanić i Ljubiša Diković, koji danas obavlja tu značajnu dužnost. Užičanin Nikola Ljubičić bio je savezni sekretar za narodnu odbranu.
Draža Mihailović je rođen u Ivanjici 1893. godine. Učestvovao je, kao oficir, u oba balkanska rata i u Prvom svjetskom ratu. Između dva svjetska rata stekao je čin pukovnika, a u aprilskom ratu 1941. nalazio se na dužnosti pomoćnika a zatim i načelnika štaba Druge armije Jugoslovenske vojske. Nije priznao kapitulaciju već je sa grupom oficira, podoficira i žandarma u maju 1941. na Ravnoj Gori organizovao četnički pokret, kasnije nazvan Jugoslovenska vojska u otadžbini. Do novembra 1941. sarađivao je sa Narodno-oslobodilačkim pokretom, nakon čega je došlo do međusobnih oružanih sukoba koji su trajali do kraja rata. U avgustu 1944. kralj Petar drugi Karađorđević pozvao ga je da se sa jedinicama stavi pod Titovu komandu, što je on odbio. Bio je dva puta ucijenjen od njemačkih vlasti, a istovremeno su ga odlikovali, tokom rata generali Šarl de Gol i Dvajt Ajzenhauer, a 1948, posmrtno, i predsjednik SAD Hari Truman. Po svršetku rata protiv fašista jugoslovenske vlasti su Dražu Mihailovića osudile na smrt, strijeljan je 1946, a ove godine rehabilitovan.
Jedna od najznačajnijih ličnosti rođenih u Užicu svakako je filolog i političar Ljubomir Stojanović (1860–1930). Bio je predsjednik Vlade Srbije i ministar prosvjete, a ostaće upisan kao najmlađi član i sekretar Srpske akademije nauka u njenoj istoriji (imao je tek 30 godina). Jedan je od najznačajnijih nastavljača djela Vuka Stefanovića Karadžića u oblasti srpskog jezika. Narodni heroj Slobodan Penezić Krcun (1918–1964) je, takođe, ostavio traga u ratnoj i političkoj karijeri. Tokom rata bio je politički komesar Druge proleterske divizije, od 1946. do 1953. bio je ministar unutrašnjih poslova, potpredsjednik Vlade i od 1962. do još uvijek nerasvijetljene pogibije, 6. novembra 1964, i njen predsjednik, odnosno predsjednik Izvršnog vijeća Srbije. Predsjednik srpske Vlade, od 1978. do 1982. godine bio je i Ivan Stambolić. Rođen je u Brezovi kod Ivanjice, a kidnapovan je 2000. i iste godine likvidiran.
Pored izvršne vlasti, Užičani su bili i na najodgovornijim funkcijama u sudskoj vlasti. Svetolik Lazarević, Miodrag Kovačević i Balša Govedarica bili su predsjednici Vrhovnog suda Srbije, dok je Brane Jevremović bio savezni javni tužilac. Užičani, poput Vujice Jevđevića iz Priboja i akademika Miladina Pećinara sa Zlatibora, ali i neki ministri, ostvarili su zavidnu naučnu karijeru, a bili su i istaknute diplomate, veliki zadužbinari i pokretači i izdavači listova. Danas slavu užičkog kraja pronose književnici Ljuba Simović, Ljubivoje Ršumović i Milovan Vitezović, sportisti Olivera Jevtić, Nemanja Vidić, Milovan Vesnić i Radomir Antić, istaknuti ljekari i naučnici razasuti širom planete.
Svetislav Tijanić