Samo što je u Oslu objavljeno da Nobelova nagrada za mir odlazi u Tunis, Evropi je to odličje odjednom, do idućeg oktobra, postalo neinteresantno. Što se medija tiče, ovo nije godina kada je grupa sekularnih organizacija jedne muslimanske zemlje dobila Nobela za mir, već godina kada Angela Merkel nije. Kako je njemačka kancelarka medijski natjerana u još dublju defanzivnu poziciju, u kojoj istrajava od izbijanja izbjegličke krize krajem avgusta?
Već nekoliko nedjelja unazad, kancelarkin tim za odnose s javnošću činio je sve ne bi li presjekao novinarske prognoze koje su operisale sa visokom vjerovatnoćom za dodjeljivanje nagrade njemačkoj premijerki. Ali, što su glasnogovornici u temu unosili više hladne logike, tim su mediji bili uporniji u kalkulaciji „Nobel für Merkel”.
Sa novinarskim simpatijama takvo ponašanje nema mnogo veze. Naprotiv, prije ga treba shvatiti kao profesionalnu zluradost, i inače stalne pratilje žurnalističkog postulata o neutralnosti: Najprije inscenirati javnu scenu za dodjelu nagrade, poslati pozivnice, a onda na binu izvesti sindikalce iz Tunisa.
I sama kancelarka je bila svjesna višestruke javne klopke koja joj je postavljena širenjem komentara o njenom laureatskom statusu.
– Te diskusije me vrlo opterećuju, pretpostavljam da znate kako ovih dana imam dovoljno ozbiljnog posla – rekla je prošle srijede kao gost u emisiji popularne televizijske voditeljke Ane Vil na ARD-u.
Poštujmo
nepoštovanje zakona
Šta je to što je mučilo kancelarku kod čitave priče o Nobelu za mir, osim onog najočiglednijeg, da se pojavila kao glavni lik u hronici najavljene blamaže?
Najprije, većina zahtjeva, prognoza i navijanja za kancelarku, objavljivanih u medijima njemačkog govornog područja, bili su samo uvod da bi se u daljoj razradi prešlo na nabrajanje konkretnih zasluga Angele Merkel za svjetski mir, i tu zapelo već kod prve tačke, diplomatskog menadžmenta ukrajinske krize.
Istina, pomogla je kod pregovora u Minsku, ali niko stvarno ne vjeruje da sadašnje zatišje ima veze sa Minskom. Sankcije protiv Rusije su takođe njene – ako i nije bila najglasnija u horu evropskih lidera kada su se izglasavale, svakako je najzaslužnija da one tako dugo traju.
Naprotiv, za trenutni mir u Ukrajini više je zaslužna nova globalna situacija oko Sirije, gdje Rusija i Amerika uživo testiraju domete duple nekoordinisane ratne intervencije, a ne stav njemačke kancelarke da Ruse, bez obzira na cijenu, treba posramiti zbog suspenzije međunarodnog prava.
Ako nije Ukrajina, šta bi bila njena alternativna najveća zasluga? Nekontrolisani prihvat izbjeglica? Ni to nije tema koja je draga kancelarki. Plakativno i na nivou humanističkih načela da, ali čim se krene u ozbiljniju analizu, ona zna da je politički ranjiva.
U onim slučajevima kad ne zna, tu su mediji da je podsjete, da je njen lični angažman za dobrobit izbjeglica počeo suspenzijom niza odredbi evropskog prava, sadržanih u ugovorima iz Šengena i Dablina.
Konkretno, to bi značilo da se njemačka kancelarka nagrađuje za ono za šta se Putin kažnjava – kršenje međunarodnog prava. Svakako da evropsko pravo nije međunarodno pravo u striktnom smislu, ali kako Evropska unija još uvijek nije savezna država, već samo savez država, ono za njene članice posjeduje dovoljnu dozu međunarodne prisile da bi se u dramatičnim momentima doživljavalo kao međunarodno.
Zakonski paradoksi tu ne završavaju. Da je Merkelova kojim slučajem dobila Nobelovu nagradu za mir, nagrada bi bi došla u Njemačku u trenutku kada se ta zemlja praktično nalazi u ratu sama sa sobom.
Minhen kaže „dosta je”
Taj rat je verbalni, vrednosni, politički i propagandni, sa glavnim eksponentima podijeljenim između saveznog Berlina i pokrajinskog Minhena.
Horst Zehofer, premijer Bavarske, njemačke pokrajine u kojoj se geografski i statistički završava balkanska izbjeglička ruta, nije više spreman da i dalje snosi posledice savezne politike nekontrolisanog prijema migranata.
Geografski, to je možda viša sila, uz to vjerovatno ne hrišćanska, i tu stavku Zehofer ne računa u negativni saldo Angele Merkel, ali „statistički” kraj južne rute na njegovim vratima znači da svi ostaju kod njega. Zato je Bavarska najavila tužbu pred Ustavnim sudom, tražeći da Berlin zaštiti nacionalne granice, ako ne, onda će to učiniti federalna jedinica Bavarska .
Kako elektronski, sve kontrolisaniji mediji izvještavaju, kancelarkin glavni koordinator za izbjeglička pitanja Peter Altmajer gleda na Zehoferovu prijetnju „potpuno opušteno”.
Odmah se objašnjava i zašto: Zato što su ingerencije za odbranu državnih granica u rukama Berlina, Zehofer prijeti na prazno.
Osim što mu je dopušteno da se pjeni kao pivo na minhenskom Oktobarfestu, bavarski šef ne može ništa. Njegova pokrajinska policija ne može da zatvori granice, a savezna neće, kako je kancelarka izjavila ARD-u prošle srijede.
Signalizirajući „opuštenost” prema Zehoferovim prijetnjama, Altmajer, preko njega Merkelova, računaju na njegov respekt prema vladavini prava: Zato što se on sam drži zakona, Zehofer neće tužiti saveznu vladu za kršenje zakona. Iz istog razloga neće imati petlje da jednostrano zatvara granicu sa Austrijom.
Da je na takvo stanje stvari kancelarka dobila Nobelovu nagradu za mir, svijet bi možda i aplaudirao, ali bi Njemačka utonula u još dublju polarizaciju.
Kao jedan od slobodnih medija, frankfurtski FAZ je komentarisao kancelarkin TV-intervju riječima „Sat vremena za stilske vježbe ne bi li se `Mi to možemo!` izgovorilo u svim mogućim varijantama. Kancelarka neće ograničavati prihvat izbjeglica, zato što to nije moguće, a pri tome je do ovog trenutka napravila pogrešno praktično sve što je mogla”.
Čak i prijateljske izjave dobijaju ovih dana neplaniranu ironiju.
– Merkelova je više zaslužila Nobelovu nagradu od Obame – rekao je predsednik Evropske komisije Žan-Klod Junker početkom nedjelje, čime je javnosti samo dao ideju da se prisjeti nekih politički grotesknih odluka norveškog parlamentarnog komiteta.
– Više od 60 godina Amerika garantuje globalnu bezbjednost krvlju svojih građana i snagom svog oružja – izjavio je američki predsjednik pre šest godina u Oslu, primajući nagradu koja se dodjeljuje za „redukciju ili gašenje stajaćih vojski”.(RTS)
Njemački „nobelunzi” i svjetska bol
Da je kojim slučajem dobila naprestižniju svjetsku nagradu za mir, Merkelova bi bila šesti njemački „nobelung” nagrađen za „najveći čin opšteg dobra u protekloj godini”.
Prvi je 1926. bio Gustav Štrezeman, kancelar i ministar diplomatije u Vajmarskoj republici. Istorijska ironija viri iza njegovog ramena – Štrezeman je radio na reviziji Versajskih ugovora mirnim putem, uveo Njemačku u Ligu naroda, ali je čitava Vajmarska država retroaktivno zaradila interpretaciju crvenog tepiha dobrodošlice za naciste.
Samo godinu dana poslije njega nagrađen je Ludvig Kvide, istoričar, publicista i novinar, koji je svako malo bježao iz Njemačke zbog aktivnog pacifizma i organizovanja mirovnih konferencija.
Karl fon Osiecki, nagrađen 1936, u odsustvu. Osiecki je bio tužni novinar i mirovnjak, pacifista koji je propadao u nacističkim konc-logorima od 1933. do 1938, kada je umro nakon što su ga, iscrpljenog i izgladnjelog, ali svejedno živog i nesalomljivog, u namjernom činu zarazili tuberkulozom.
Albert Švajcer, ljekar, teolog, filosof, svestrano obdareni renesansni čovjek zalutao u dvadeseti vijek, nagrađen je 1953. Poslednji je bio Vili Brant 1971. godine, socijaldemokratski kancelar Zapadne Njemačke, koji je liječio rane između kapitalističkog zapada i komunističkog istoka i pokajnički klečao ispred spomenika holokausta u Varšavi.
Na tom Olimpu Merkelova im se neće pridružiti, barem ne za sada. Možda kasnije kao generalni sekretar Ujedinjenih nacija, ako u januaru 2017. na toj funkciji zaista naslijedi Ban Kimuna. Kancelarkin portparol Sajfert u korijenu negira ideju takve personalne smjene, razlog više za medije da podižu novu binu i šalju pozivnice za svečanost inauguracije.