Premijer Milo Đukanović je brutalnom policijskom akcijom razbijanja subotnjeg protesta objavio narodu i svim antirežimskim snagama da treba da se mobilišu i ujedine u široki front – Pokret otpora, poručio je u pismu Milu Đukanoviću građanski aktivista Marko Milačić.
–Nema čekanja, moramo, koliko je sada, krenuti u organizaciju. Onakvo ponižavanje naroda i ona policijska tortura ne smiju proći – istakao je Milačić.
On je premijeru poručio da nema više partija, „sada smo licem u lice – ti i mi”.
–E, sada ćeš, Đukanoviću, nakon subote veče, imati posla ne sa političkim partijama, ovim ili onim, ne sa opozicionim liderima, ovim ili onim. Od subote veče, kunem ti se u ime svih onih poniženih suzavcem i batinanjima po ulicama Podgorice, imaćeš posla sa građanima, naročito sa nama mladima. Ne persiram, odveć si dugo tu, isuviše te dobro znamo, a i ono što se dogodilo prije dvije noći, ona neopjevana demonstracija grube sile, zahtijeva direktan govor, toliko direktan da ne dozvoljava ni kurtoaznu etikeciju – naglasio je Milačić.
Kako je dodao, „nema više, niti smije da bude, opozicionih političkih partija, sedmostruki Đukanoviću, sada postojimo samo mi, građani, i vi, uzurpatori, oči u oči; postoji samo demokratija naspram autokratije, licem u lice, ti i mi”.
–Da se nijesi uplašio, ti i tvoji, ne bi na mirne građane – žene i djecu između ostalih – izveli onoliku mašineriju. To je znak svih plašljivih kroz istoriju – veliki strah povlači veliku silu. Zaboravio si, izgleda, drugi dio te ogromne istine – velika sila rađa i veliku odmazdu. Možda ne u isti mah, možda ne sjutradan, ali svakako tu je, pod kožom, koja još miriše na tvoje nasilje. Policijska banda, poput fašističkih jurišnih odreda, suspendovala je u subotu veče Ustav Crne Gore, pa gonila sve što po ulicama mrda a ne misli kao ti. Dao si naredbu, tako je i bilo, navukli su kacige i gas-maske, isturili štitove i ispalili suzavaca kao da je rat, pa krenuli na nas, goloruke građane, kao goniči vukova, loveći nas po kvartovima, parkinzima, ulazima zgrada... Nijesu tjerali one sa fantomkama, ne – to su preovladavajuće bili tvoji. Iz hotela „Podgorica” izašla je grupa od 30 maskiranih ljudi sa fantomkama i uputuila se kroz park prema bulevaru, mostu Blaža Jovanovića. Tamo ih je dočekala tvoja policijska jedinica koja je bacila šok-bombu, na što su maskirani viknuli: „Vaši smo, vaši smo”. Policija ih je pustila. Nestali su, potom, u zagrljaju stare zgrade Vlade. Pobogu, vaši su, tvoji –naglasio je Milačić.
On pita premijera kako se zove to kada desetina do zuba naoružanih pripadnika njegove specijalne antiterorističke jedinice brutalno premlati dvojicu nenaoružanih mladića dok bespomoćno leže.
–Kako se zove to kada desetina policajaca iz automobila, kao poslednjeg kriminalca, izvuče čovjeka, javnu ličnost, koji nema dodirnih tačaka sa protestima, pa mu, pod okriljem dimne zavjese, unište vozilo, polome kuk i otvore lobanju? Tortura! Kako se, Đukanoviću, zove to kada komandant SAJ-a službenim džipom, hamerom, uleti u grupu mirnih demonstranata? Diktatura! Sve si to, u subotu, bio ti. Lično – poručio je Milačić crnogorskom premijeru.
Kako je dodao, Đukanović je objavio rat svom narodu, a ne partijama niti njihovim liderima. Nije, ističe on, te večeri onoliko hiljada ljudi, petnaestak hiljada, pohrlilo na gradski trg zbog Demokratskog fronta, niti zbog bilo koje druge političke partije, već je to bio iskonski revolt prema Đukanovićevoj nekontrolisanoj sili, bahatosti, „na njegov mig da policijski đon udari u obraz mirnog demonstranta”.
–Objavio si rat, Đukanoviću, građaninu, koji se probudio nakon stoljeća. Ubijate nam volju, pa i nas, decenijama, satirete sve ono naše u nama, plašite nas onim što nam pripada, ali ipak – zaiskrilo je. Postojimo jače nego ikada. Jesmo, jer se bunimo. Crna Gora se podigla sa koljena, kao onaj narod na ulicama poslednjih dana, i prkosno, licem u lice, zaprijetio tvojoj kliki, vičući „Nećeš više”. Nakon subote, kada si pregazio preko građanskog vrata, postavio se pred nas veliki zadatak, ogroman kao Crna Gora, da tebi i tvojima, kao društvo, odgovorimo. Ovo više nije političko pitanje, ovdje je u pitanju politika sama. Još više, ovdje se radi o ljudskosti i najdubljoj etičkoj dilemi, svakog ponaosob, ili ćemo biti svoji ljudi, ili robovi. Obećavam ti sada: bićemo ljudi, Đukanoviću – podvukao je Milačić.
Dan nakon subote, dodao je on, opozicione partije nijesu se zaletjele da odbrane poniženi narod, iako su, kako smatra, već morale krenuti u mobilizaciju svega što se mrda, a ne da misle kao Đukanović.
–Vrijeme je. Nije red da poslednji saznaješ, ipak si ti – ti, niti da za to čuješ iz medija, pa evo, nikoga nećemo čekati, pa ni partije, ako misle da treba drugačije, pojedinačno, sebično. Došlo je vrijeme za mobilizaciju svih, naročito mladih, u jedan sveobuhvatan, veliki, građanski – Pokret otpora. Nema više čekanja, u subotu si pokazao da nam nema druge. Stavićemo moratorijum na sve podjele – političke, vjerske, nacionalne – dok ne riješimo glavno pitanje naše generacije –procesuiranje tebe i tvojih.Tako to ide, bez razlike – istakao je Milačić.
Kako je podsjetio, nakon što je Njemačka u Drugom svjetskom ratu okupirala Francusku („a ti, sa tvojima, jesi okupacija”), počeli su studentski protesti, a potom i povezivanje svih slobodnih segmenata društva i tako se začeo francuski Pokret otpora.
–Nekoliko godina kasnije, kada je došlo do ujedinjenja svih progresivnih snaga društva, Pokret je ojačao, represija je probudila narod, a narod je probudio slobodu. Nenasilno, ali snažno. Mirno, ali neposlušno. Ujedno – intelektualno i drsko. Združeno – tribinom i ulicom. Riječju, sada je dužnost svakog građanina da pruži otpor besprizornoj sili. Tebi i tvojima. Nemaš ti, Đukanoviću, toliko suzavca koliko mi imamo slobode u očima i daha u plućima. Proces je počeo .Odbrojavaj – poručio je Milačić u pismu predsjedniku Vlade Milu Đukanoviću.
V.R.
Crna Gora se ne voli Branom, Šarićima i šok-bombama
Prema riječima Marka Milačića, opasnije i sramnije od čina policijske brutalnosti jeste to što Milo Đukanović, potpomognut mehanizmom brutalne propagande, sve radi sa Crnom Gorom na usnama.
–Ustalo je sve tvoje – od Časlava Vešovića, preko Darka Pajovića, do Duška Markovića, da uplašene ubijedi u tvoju i Bebinu „istinu” da mi koji se bunimo ne volimo Crnu Goru. Reći ću ti sada, u svoje ime, a vjerujem da ogromna većina onih koji se bune i ne pristaju da ćute misli isto – bunim se upravo zato jer je volim. Da nije tako, ponašao bih se kao ti i tvoji, četvrt vijeka. Čime je ti voliš, Đukanoviću? Ratovima devedesetih, pljačkama, nerasvijetljenim ubistvima? Voliš je Branom Mićunovićem, Šarićima, Keljmendijem, Prvom bankom ili suzavcem i šok-bombom – istakao je Milačić.