Piše: Čedomir Antić
„Srećne vam rane, junaci!“ Jedan bijedni, ostareli, odvratni režim između vas i slobode stavio je oružanu silu. Gotovo je. Gotov je. Samo još to neko treba da mu kaže. Možda čitav narod, kada zaustavi opštine, fabrike, stane na puteve, isključi struju, zatvori vodu... Ne može čitav narod biti terorista - terorista je onaj koji natjera narod na takav otpor. Nije važno da li će Milo Đukanović, taj brežnjevljevski tiranosaurus pobjeći noćas ili za deset dana... Ili će mu njegovi zaštitinici omogućiti da vlada nešto duže... Važno je da se dokazalo da ste vi Narod. On je ništa. Jedna imitacija diktatora i uvreda za savremenog evropskog političara. Pomislio je nesrećnik da su on, njegova u političkom-biznisu aktivna rodbina i par desetina saučesnika u mnogobrojnim krivičnim djelima, oličenje države Crne Gore. Bez njega i par političkih satelita sve će se, kaže, raspati. Crna Gora postaće dio Velike Srbije samo ako Milo Đukanović dobije grip... Ako mu se, pak, upale hemoroidi, „šampionka evropskih integracija“ očas će postati dragulj u kruni zlih ruskih imperatora... Umjesto da ovako bude „čudo regiona“ i u perspektivi najveći udio Šeste flote.
Šta je postigao Đukanović time što je poslao partijsku policiju i režimske batinaše da tuku žene i djecu po podgoričkim ulicama, da naočigled građana i kamera mlate mladiće s kojima nisu bili u sukobu, koje prethodno nisu ni pokušali da legitimišu, i koji su tako opasni i traženi kriminalci da su ih Milovi izvršioci, vidjevši da ih neko možda snima, odmah pustili da othramaju ili otpuze s mjesta batinanja. To nikada nije bilo da policija bježi od onih koje treba da uhapsi nakon što ih je brižljivo namlatila.
Gdje će dospjeti država u kojoj se ministar čudi što novinari pitaju zašto je „priveden“ narodni poslanik i predsjednik jedne demokratske i parlamentarne stranke? Kakva je budućnost vaše djece u zemlji čijeg je predsjednika nemoguće smijeniti, gdje izbori važe samo ako imaju jedan, od vlasti preporučen, ishod, gdje će država „nestati“ ako Milo Đukanović i njegova partija izgube izbore i padnu s vlasti?
Koliko to saveznika Milo Đukanović ima u svijetu? Danas je jasno da svi oni koji su ga tapšali po ramenima nisu spremni da rade s nekim protiv koga narod protestuje duže i energičnije nego što su se istočnonjemački demonstranti borili za svoju slobodu davne 1989. godine. Koliko će Đukanoviću pomoći srpska vlada? Sramotno je ponašanje Vučića i Nikolića. Njima je važnije da ostanu na vlasti nego da se ponašaju kao moderni evropski političari. Nema razgovora sa diktatorima koji falsifikuju izbore, ozloglašeni su zbog nedemokratskog ponašanja, prokaženi u javnosti za decenije navodnog vršenja raznih kriminalnih radnji. Nema primanja tirana koji prebijaju svoj narod, svađaju građane po nacionalnoj osnovi, progone crkvu... Vrijeme je za bojkot Mila Đukanovića. Koliko god dugovali Đukanoviću za podzemne i druge radnje koje su doprinijele njihovom jedvitom dolasku na vlast 2012. godine, vlasti u Beogradu još više duguju ideji demokratije i naravno svom narodu. Naši građani Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i Muslimani sa crnogorskim državljanstvom velikom većinom podržavaju građane Crne Gore, a u malom broju su naklonjeni Đukanovićevom režimu. Ako već imaju neki lični dug, neka ponude Đukanoviću azil u Srbiji. Ukoliko je bezbjednost i nekažnjivost Đukanovića i njegovih neposrednih saradnika cijena za slobodu, za osnivanje prelaznih ustanova koje bi Crnoj Gori konačno omogućile slobodu i demokratiju - onda je treba smjesta platiti. Neka dođe u Srbiju, a mi koji ne možemo biti utočište bivših diktatora donijećemo poseban zakon za njega. Sjetićemo se kako je zakratko, obmanjujući crkvu i srpske stranke, tvrdio da pomaže u borbi za demokratizaciju SR Jugoslavije (mada je glasao za Miloševićev izbor za predsjednika SRJ). Srbija bi Đukanoviću mogla da ponudi azil. Ovakav presedan nije opasan, posebno ako bi ostatak režima prihvatio demokratiju. Ako ne proliju narodnu krv, oni svakako mogu da računaju na milost koju su dobile vođe bijelog režima u Južnoafričkoj Republici. Samo Crnoj Gori treba pomirenje i suočavanje sa prošlošću – koje Srbija nažalost nije imala. Mi smo pogriješili što se poslije 2000. nismo na pravi način pomirili i danas zato plaćamo visoku cijenu. Mi svoje ciljeve tako nismo postigli, ali svako među državnicima velikih sila ko je želio da na vlast u Srbiji dovede beskičmenjake upravo je tim putem u tome i uspio. Danas ima takve.
Napad na demonstrante u Podgorici, premlaćivanje građana, hapšenje narodnih poslanika i nacionalnih vođa, suzavac koji se vije nad centrom grada, prijetnje, klevete... Sve je to otpor tiranina koji su danas slabiji. Miloševića su posle 9. marta 1991. spasili rat i velika nesreća srpskog naroda. Danas Đukanovića nema ko da spase, osim možda narodne nesloge ili trenutka straha. Baš kao što je 9. marta prije četvrt vijeka sa balkona Narodnog pozorišta veliki srpski književnik Borislav Mihailović Mihiz uzviknuo da ćemo „...to drvo neslobode (režim) lomiti, lomiti i lomiti dok ga ne slomimo“... Danas svako dijete u Podgorici, na Cetinju, u Rožajama, Kotoru ili u Pljevljima može reći to isto. Milo Đukanović je gotov. Ustala je Crna Gora! Podgorica je Svijet!
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)