Ako se Velika Britanija, na referendumu koji po planu treba da bude sproveden do kraja 2017., odluči da izađe iz Evropske unije, mogla bi da se nađe u novom društvu – da postane 24. pokrajina Narodne Republike Kine!
Ovo je, naravno, šala, koja je imala dozu zbilje tokom prošlonedjeljne, protokolarno raskošne (smještaj u Bakingemskoj palati, državni banket kod kraljice Elizabete), a politički i ekonomski izuzetno važne posjete kineskog predsjednika Si Đinpinga Londonu. Domaćini, na čelu sa premijerom Dejvidom Kameronom, gosta su tretirali maltene kao novog kineskog cara, s neskrivenom željom da Britanija zamijeni Njemačku u ulozi najboljeg prijatelja i najvažnijeg evropskog partnera Kine.
Imali su i razloga za to: u prtljagu kineskog predsjednika bio je i paket od 55 milijardi eura investicija u britansku industriju i infrastrukturu. Između ostalog, na spisku je i kinesko ulaganje u nove nuklearne centrale, što je podiglo obrve tradicionalnih britanskih saveznika sa Zapada: to će, naime, biti prvi put da Kinezi, poslednjih godina optuživani da provaljuju u informacione sisteme zapadnih kompanija, ulaze u jedan strateški osjetljiv sektor na evropskom tlu.
Ali, moći kineskog novca (Peking ima četiri hiljade milijardi dolara deviznih rezervi), nije lako odoljeti, kao što ni Kina nije imuna na privlačnost tržišta EU, sa preko 500 miliona stanovnika, pojedinačno najvećeg na svijetu. Dilema je, dakle, ko će da određuje uslove kineskog nastupa na njemu.
Što se tiče Britanije, to su Kinezi. Vidjelo se to po upadljivoj političkoj snishodljivosti prema gostima: nisu pominjana ljudska prava, Dalaj Lama, disidenti... Štaviše, kad su domaćini diskretno pokušali da na dnevni red stave pitanje dampinga kineskog čelika, koji zadaje glavobolje željezarama širom svijeta, pa i britanskim, odgovor je bio da to nije kineski problem. ”Ako nastavite sa svojim tradicionalnim biznisom, izgubićete i prilike i novac. Kina se u tom pogledu prilagođava, zašto ne bi i Britanija”, objasnio je situaciju kineski ambasador u Londonu.
Gost, predsjednik Si, imao je za domaćine i savjet koji se tiče najavljenog referenduma. ”Kina se nada prosperitetnoj i ujedinjenoj Evropi”, bile su njegove riječi koje nije teško dešifrovati.
Da li će biti uvažene, to je već druga priča. Kameron je referendum najavio kao manevar da isposluje poseban status Britanije prema Briselu, ali navala bliskoistočnih izbjeglica mogla bi da ojača antievropsko raspoloženje Engleza i da oni budu prvi koji će napustiti EU u kojoj su (uz stalna zakeranja) od 1973.
Sve ovo ne mijenja važnost posjete kineskog predsjednika, koja je potvrdila ono što se odavno osjeća i što je, uprkos publicitetu ruske intervencije u Siriji, nesporna činjenica: da je Kina najvažniji geopolitički akter današnjice.
Dok se Britaniji žuri – njenom premijeru je važno da ekonomske probleme rješava odmah, ili bar do sledećih izbora - Kina svoju, bez sumnje veliku geopolitičku igru, igra strpljivo i na dugi rok (njen predsjednik se mijenja svakih 10 godina). Britanija jeste dugo bila ”najveća imperija u kojoj sunce nikad nije zalazilo”, da bi je u toj ulozi posle Drugog svjetskog rata zamijenila Amerika, ali, na drugoj strani, ”Kina je uvijek bila tu”, kao zemlja i civilizacija sa najdužim ”stažem” u istoriji.
Otuda se poslednjih godina govori i o obnovi jednog od najdugovječnijih simbola kineskog sveprisustva u svijetu: ‘’Puta svile’’, drevne mreže trgovine (i preplitanja kultura), koji je još od ”prije Hrista” povezivao Istok sa Zapadom. Ta ideja, čiji je rodonačelnik upravo Si Đinping, još je u konturama, ali njen cilj nije: da preko centralne Azije (dijelom i preko Rusije), željeznicom i putevima ponovo spoji Kinu i Evropu, na blagodet obje.
Zanimljivo je da se to, sudeći po nekim činjenicama, priprema već odavno i da je po svoj prilici objelodanjeno kad su neki radovi već obavljeni. Recimo, u centralnoazijskim državama, bivšim članicama Sovjetskog Saveza (Kazahstan, Tadžikistan, Uzbekistan, Turkmenistan, Kirgistan), zemljama bogatim naftom, gasom i sirovinama, s kojima je Kina od 2000. do danas trgovinu sa 1,8 milijardi dolara povećala na 50. Kina je danas, a ne Rusija, najveći pojedinačni trgovinski partner tom regionu.
Novi ‘’Put svile ima potencijal da, kako to konstatuje londonski ”Ekonomist”, ”postane najveći program ekonomske diplomatije od američkog Maršalovog plana za posleratnu obnovu Evrope, obuhvatajući desetine zemalja i oko tri milijarde ljudi”.
Ambicija je velika, ali velika je i Kina.
(Autor je bivši glavni i
odgovorni urednik
‘’Politike’’)
Piše: Milan Mišić